Šta da učinim, šta, šta, šta ...

Eh sad, ovakav turbodizeldinamični uvod, šta bi on treb'o značit, šta šta? Pa, recimo to ovako. Što bi vi rekli o osobi koja ovo pjeva, te bi li, ako vam se ovakve rime ne sviđaju, mogli slušati neki aranžman koji sadrži ovakav tekst? U svijetu koji se 'grozi' nasilja, pjesme sa sličnim rimama dobivaju na popularnosti zato što se na njih stavlja oznaka "Parental advisory recommended/required" (ovo je od oka, ne'am dume kaj točno piše tamo ;)). I što sad?

Jedno od pitanja koje se postavlja, bar se meni čini najbitnijim, je pitanje da li ovakve pjesme i ako da koliko povećavaju vjerojatnost nasilnog ponašanja kod slušatelja, a možemo dodati i povećanje sklonosti delikvenciji, tek toliko da bude zanimljivije ;). Odista, ima li tu nešto?

U savršenom svijetu nitko nebi ni imao potrebe pjevati ovakve rime, osim čistog eksperimentiranja riječima. ( autor ovog članka je upravo dobio ideju da je zagrizo više nego može progutat ;)) U ovom našem, svijetu, ovakve se pojave mogu gledati na mnogo načina. Ograničit ću se samo na one koji direktno referenciraju na stihove. Imamo 'zabrinute' roditelje i kojekakve cenzore koji vole prašiti po ovakvim stihovima, jer oni 'kvare' djecu, a koliko je meni poznato, takove pojave nisu dokazane. Imamo proizvođače ovakovih stihova, koji možda žele reći nešto, a možda samo neznaju šta bi pisali, pa pišu ovakve konstatacije. Što kažu slušatelji? Ja prvo. ;) Meni je to ni iz džepa ni u džep. Pjesma može biti bilo kakva, kad je slušam ne obazirem puno pažnje na tekst. Ono što ja vidim kao bitno ovdje je činjenica da bez obzira na postojanje ovakvih tekstova, postoji cijela kultura pištoljašenja oko nas. Te kojekakvi policajci, inspektori, John Wayenovi, Ramboi i Terminatori, koji plešu po malim i velikim ekranima. Djeca to gledaju, nesvjesna da je direktna posljedica opaljivanja vatrenog oružja usmjerenog prema nekom fizička ozljeda, vjerojatno vrlo bolna za stranku koja je metak 'popila'.

U našem okolišu, u kojem fala bogu ima kojekakvog oružja, svako malo se dogodi nesreća tipa : djete ( skoro uvijek muško ) našlo nekakav pištolj i pištolj bijaše napunjen i djete se malo hvalilo držanjem istog pred nekim drugim djetetom ... i onda .... nešto ... i jedno od te djece najebe. I tko je tu kriv? Najčešće ispada krivim muški roditelj, koji nije dobro zaljučao/sakrio pljucu, a još ju je ostavio i napunjenom. I da nastranu bacimo to posvemašnje mahanje pljucama (nikakve pornografske primisli nema ;)) po televiziji, ostaje činjenica da je dijete veselo uzelo oružije u ruku, nesvjesno posljedica. Što je trebalo napraviti? Vrlo jednostavno, malo roditeljevanja koje se danas izgubilo zbog kojekakvih dvosmislenosti modernog svijeta. Trebalo je dijete upozoriti na posljedice, na bol, na smrt. Već vidim neke ćudoredne osobe kako padaju u nesvijest ;). U biti je stvar vrlo jednostavna. Ako ja znam da će neka moja akcija nanijesti nekom bol, pogledat ću u sebe i reći si: " Ako nemaš neki jako dobar razlog, ne čini to!". Ima djece koja odrastu bez takovog osjećaja, bez te funkcije u savjesti. Ne garantiram 100% uspjeha, ali svatko ko se nađe u situaciji da dvaputa promišlja o ozljeđivanju nekog, vjerojatno to neće učiniti.

Kakve ovo veze ima sa Hip-Hopom???? Pa eto nije baš najdirektija neka veza, ali tiče se to i kulture. Kultura kao takva bi morala biti vrlo kritična prema upotrebi oružja, te upozoravati na posljedice korištenja istog. Doduše, nenošenje oružja se ne smije postizati sakrivanjem ljudi od istine, nego edukacijom i nadogradnjom savjesti. Ja se osobno nadam da su ljudi otvoreni za takve poruke. Ako nisu, a jebiga onda se nitko nebi smio začudit metku koji odluči posjetiti unutarnje organe dotične osobe.

Da još nadodam ovu misao. Nasilje je način izražavanja osobe. Osoba koja je nasilna takva je zbog stanja uma iste. Takvih se treba čuvati, ali ne ih i otpisivati, i oni su ljudi, i njihovo je ponašanje posljedica utjecaja koji jesu ili nisu izvršeni na njih. Svatko tko misli da je puno bolji i uzvišeniji od njih sere, i u biti je čak i gori od njih. Ne pušite propagandu etiketiranja. Svatko ima svoju priču, a puno tih priča se ne stigne ispričati. Ako se te priče budu slušale i ljudi će shvatiti koliko su zapravo slični. Ja, Quazaar, se sramim svog nasilja, ali ga ne niječem, jer ono je dio mene, bilo prirodan dio ili ubačen u mene. Ja ću se boriti protiv nasilja, svojeg i tuđeg. Čak i ako budem prisiljen koristiti nasilje, ono će biti minimalno, i neće biti izraz nikakve agresije s moje strane.

Razmislite o ovome. Pišite o ovome. Meni ;). Izražavajte se o ovome. Cilj je razumjevanje...

Autor: Quazaar

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika.