Za svaku osobu koju je privukla Hip-Hop kultura, odnosno, u većini slučajeva, njezin glazbeni izričaj, postoji ono nešto, neki događaj ili misao, što ju je zapravo privuklo. U biti, to se svodi na neku pjesmu, sa neke kazete ili radija, ili televizije, koja nas pogodi na specifičan način. Zatim se, naravno, mora i roditi radoznalost da se uđe dublje u glazbu i kulturu. Katkad je riječ o glazbi dotične pjesme, ali katkad je riječ o tekstu pjesme koji se, ako govorimo o rap glazbi, "izgovara". Od dosta osoba sam čuo razmišljanje kako su tekstovi rap pjesama drugačiji, da su na neki način osvježenje pored enormnih količina narodno-zabavnjačkih tužaljki kavanske ili ljubavne tematike. Naime MC govori, i na taj način se obrača nama.

O privlačnosti same glazbe mislim da nemam što puno dodati. Makar danas postoji tendencija minimalizmu glazbenih podloga raznih stvari, živo miksanje i scratchanje su postali sport za sebe, dok ih u snimljenim rap stvarima ima sve manje. Ali čak i pored tih "minimalnih" podloga, muzika je, barem meni, i dalje slušljiva, i dobra, i lijepo se osjećam slusajući je. Plesna dimenzija takove glazbe, izvan okvira breakdancea, je prilično mala, koliko sam primjetio. Izričaj zadovoljstva dok se sluša glazba može biti smiješak na licu i lagano chillanje, ali nešto drugo skoro da i ne postoji. Klimanje glavom skoro da je postalo trademark iskusnog slušača rap glazbe. Po tome ih se može odmah zamjetiti ;)))

Eto, utvrdili smo da je glazba namjenjena slušanju, a po mogućnosti i kretanju u nekakvoj harmoniji sa ritmom. Onaj drugi, ne manje bitan dio glazbe, su MC-ji i način na koji oni izvode tekst, a naravno i sam tekst. Vezano za MC-je, stvari treba gledati iz perspektive nastupa uživo, uz živog DJ-a ili živu muziku. Naime, stvari koje se čuju sa albuma i singlica su snimljene u studiju, koji dopušta raznorazne popravke na glasu, višestruka mogućnost ponavljanja teksta, a naravno i uzimanje dobro odrepanih dijelova za njihovo slaganje u najbolje zvučećoj kombinaciji. Uživo pak nema takvih stvari. Doduše, postoje matrice i playback, ali bilo tko tko će repat ispred mene na playback neće u meni dobiti poklonika, bar ne za taj nastup. Matrice i playback su nužno zlo doduše prilikom raznih nastupa, kad zafali glasa, ili nema nikog tko bi uživo izvodio ili puštao glazbu, ili kad neki organizator ne vjeruje svojem ozvučenju, mikrofonima i slično. Mišljenja sam da se samo repanjem uživo, i to pred publikom, može potvrditi nečija kvaliteta. Onima kojima to iz nekog razloga ne uspije baš ovaj put ne treba uzeti za zlo, 'cause shit happens.

Postoje i oni koji su toliko uvježbani da im nastupi pred publikom postanu normalna stvar. To jest dobra stvar, jer smanjuje mogućnost greške prilikom nastupa, ali može loše utjecati na ego izvođača, koji može zastraniti nekim drugim putevima, umjesto da svoje najbolje repanje daje upravo toj publici i u tom trenutku. Nažalost, egoizma ima svugdje, pa tako i među MC-jima, stoga ne treba izgubiti kritičnost, ali niti postajati prekritičan. Ljudi griješe...

A sad ono, po mom skromnom sudu, zapravo i najbitnije. Rime, tekstovi, prenešene misli, tematika, stav, i tako to. Zašto??? Ovoga sam se doticao često u prošlim kolumnama, pa je vjerojatno i očito. Hip-Hop ne bi smio biti samo neka pojava, neka obleka, muzika, nešto što se može vidjeti i čuti. Hip-Hop bi trebao biti nešto što se osjeća. A ono što se može osjetiti ovih dana, gledajući oko sebe, nije dobro. Definitivno nije dobro. Hip-Hop bi trebao mjenjati ljude, da budu otporniji na sranje i gluposti koje pljušte iz masmedija. Hip-Hop mora povečati kritičnost ljudi prema sebi i okolini, ali i ugraditi u ljude vjeru da se ovo sranje oko nas može popraviti.

Zašto insistiram na ovome? Pa zar ne bi bilo bolje da je Hip-Hop samo muzika i odjeća, uz koju se može chillat i motat i popit štogod, i ono čisto da bude super? Osobno i ja volim chillat uz mjuzu, ali mi nije draga slika mladih, a niti općenite populacije koja samo teži k uživanju, i to bezuvjetnom uživanju. Pravo na uživanje treba zaraditi, da bi se to isto uživanje znalo cijeniti kako treba. Zato sam mišljenja da ljude iz te uljuljkanosti treba trgnuti. Hip-Hopom, ili bilo čime. Hip-Hopa sam se uhvatio ponajviše slušajući Public Enemy, stoga bilo kome preporučam slušanje Public Enemya. Sa razumjevanjem naravno. Oni doduše repaju o nekoj situaciji koja stanuje daleko od nas, u nekoj tamo Americi. Ali pravi slušač, onaj koji se potrudio razumjeti, će prepoznati to o čemu oni pričaju i oko nas, ovdje, u Hrvatskoj, našoj domovini. I bilo gdje, što se toga tiče. Tek ona osoba koja razumije problem se može zauzeti za to da se isti i riješi. Ako se o tome dovoljno govori i razmišlja, možda dođemo do nekog rješenja koje će vrijediti i danas, i za godinu dana i za budućnost. Upravo zbog toga što je Hip-Hop, odnosno ponajviše rap glazba građena na tome da se obrača slušatelju, i to ne s neke uzvišene pozicije, nego s pozicije jednakog.

Među MC-jima postoje razna natjecanja, battleovi, koji se gledaju i slušaju s velikim zanimanjem. U njima bi MC-ji trebali uživo izmišljat rime iz glave, te bi publika jačinom vriske odlučivala koji joj se više svidio. Sve je to lijepo, ali problem je u tome što se rime u tom slučaju izvlače iz glave na silu. Netko tko je provukao dovoljnu količinu rimovanog teksta kroz glavu, bez problema će slagati rime i time bacati rulju na koljena. Nakon par pokušaja, stoga ovu izjavu valja uzeti sa rezervom, došao sam do zaključka da se izmišljanje rima iz glave može, ali da ono što izlazi jest nešto što je nastalo tek da se izgovori. Bez smisla, odnosno preslika neke dublje svijesti, mojeg pogleda, usudio bih se reći bez umjetnosti. Čista praksa i vježba, ništa drugo. Postoji mogućnost da se varam, ali još nisam zamjetio uspješan kontraprimjer.

Kad se malo pažljivije sve to posluša i nabave tekstovi pjesama, moglo bi se doći do zaključka da je zapravo dosta tekstova nastalo zato jer ih netko može slagati iz glave, onako "zanatski". što se mene tiče, sve je to dobro dokle god ima barem nekog humora u sebi. Najmrskija su mi zanatska djela koja slave gangsteraj i/ili trošenje kojekakvih kemikalija. Ovo se sve nadovezuje na pitanje profesionalizma, kad se potpiše obveza na produkciju nečeg, što se onda mora napraviti, a kakvo će biti, nije ni bitno. Kad se to jednom i napravi, uključi se mašinerija promocije, i stvar će se prodavati, valjalo ili ne.

Osobno nisam još došao u taj stadij kad mogu kvalitetno izraziti ono sve što bih htio reći u rimama. Ali i dalje ću pokušavati. Moje je nastojanje da tekst pjesme, osim što će ga se moći lijepo odrepati, bude i samostalan. Da ima svoju priču, svoju poruku, neku svoju esenciju koja će, ako Bog da, nekoga natjerati na razmišljanje. Iz istog razloga nastaje i ova kolumna. Većina ljudi misli da smo od majmuna napredovali zato što se vozimo autima, tobože komuniciramo telefonima, imamo Internet, i tako to. Ali to je dokazana varka. Te sve stvari su tu da bi zapravo umanjile naš intelekt, i količinu razmišljanja koju bismo trebali potrošiti da nešto napravimo. Te nam stvari ulijevaju vjeru da smo svemogući, makar mi to nismo. Ono što jesmo, ovisni smo tim stvarima, i u većini slučajeva nebismo znali što činiti bez njih. To je naša slabost, i signal sveukupne slabosti čovjeka. Čovjek se prepušta, umjesto da bude stvaratelj, kritičar i mehaničar...

Autor: Quazaar

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika.