Za vrijeme trogodišnjeg poslovanja Sugar Hill Recordsa i zvijezda koje su se postupno razvijale stvorena je prvotna slika rap glazbe unutar koje su se ponajviše isticali zabavni motivi, te prizvuk namjenjen plesu i tadašnjim partyima. Postavljeni su temelji na osnovu kojih je glazba trebala evoluirati i mijenjati svoj put ovisno o publici i izvođačima. Taj zamišljeni put je drastično promijenila i utvrdila jedna od najlegendarnijih rap grupa: Run-D.M.C.

Iza toga imena stoji trojac srednje klase, iz Queensa; MC-ji: Run (Joseph Simmons, brat Russella Simmonsa), D.M.C. (Darryl McDaniels) i turntabelist Jam Master Jay (Jason Mizell). Prvi singl «Sucker Mcs» (1983.) ih je lansirao na tržište nemilosrdno gazeći tadašnje hitove, te je pokazao da se radi o ozbiljnim glazbenicima koji planiraju ostati na sceni duže vrijeme, a ne odlepršati prvom promjenom trenda. Njihov inovativan stil je za rap, kao i glazbu općenito, predstavljao revoluciju koja je ostavila velik trag u kasnijem periodu. Run i D.M.C. su repali vrlo glasno i agresivno s uzastopnim izmjenjivanjem na mikrofonu (što je stvaralo dojam responzorijalne izvedbe), a instrumentali su se bazirali na prilično jednostavnom ritmu s minimalnim brojem sample-ova i povremenim scratchevima Jam Master Jay-a. Prvi album je zapravo bila samo kolekcija dotadašnjih singlova, a izdana je 1984. godine za Profile pod imenom «Run-D.M.C.» te osim prije spomenute pjesme «Sucker MCs» još vrijedi istaknuti i «Rock Box», odličnu cross-over kompoziciju s fantastično uklopljenim gitarama. Album je savršeno okarakterizirao grupu i potvrdio sva očekivanja rastuće publike koja je osim muzike zavoljela i njihov stil oblačenja (shell-toe Adidas tenisice, crni šešir te crne hlače i majica, često u kombinaciji s debelim zlatnim lancima). Bio je to prvi rap «album» koji je dosegao «gold» u prodaji (500 000 primjeraka). Drugi album «King Of Rock» (1985., Profile), je vjerojatno razočarao omamljenu publiku, ali je ključni singl definitivno postavio Run-D.M.C. na tron i ponovno dao publici do znanja da je vrijeme starog zvuka gotovo, a novi zvuk i novi stil formiraju «New School». Uz vješt management Russella Simmonsa, album je dosegao platinum i potaknuo izlazak novoga sljedeće godine. Radi se o trečem albumu, «Raising Hell» (1986., Profile) koji je oborio sve rekorde rap ploča prodavši se multi-platinasto (do danas preko 3 milijuna primjeraka), čime je rap uvršten na sam vrh glazbenih ljestvica. Singlom «Walk This Way» u suradnji s kultnim rock bendom Aerosmith, Run-D.M.C. postaju prvi rap izvođači na MTV-u, a tadašnju popularnost i sveopću prihvaćenost također dokazuju svojom slikom na coveru Rolling Stone-a. «Raising Hell» je izvor vječnih hitova, s uklopljenim cross-over elementima («Walk This Way», «You Be Illin'») kao i neosporivim čistokrvnm Run-D.M.C. radovima poput «Peter Piper», «Perfection», «It's Tricky» i «My Adidas», a upravo je ta responzorijalna izvedba «Peter Pipera» i spot za «It's Tricky» glavni čimbenik prodaje (a i kvalitete) albuma.

Ekspanzija Def Jam-a

Vrlo je teško opisati toliko opsežan doprinos Run-D.M.C.-a, jer je nepobitna činjenica to da je nakon i za vrijeme prva tri albuma grupe tadašnja «scena» evoluirala iz maloga pupoljka u raskošan cvijet, kojem su svi željeli pridonijeti. Industrijsku eksploziju je prije svega uzrokovao «Def Jam» (label namijenjen isključivo za rap izdanja) pod vodstvom Russella Simmonsa (uz pomoć Ricka Rubina i Lyora Cohena koji je vodio Rush Management ), a ona se reflektirala kroz djela velikoga L.L. Cool J.- a («Radio», 1985.) i nešto kasnije liričkom genijalnošću Public Enemy-a. Ono što su Run-D.M.C. nekoć učinili Sugar Hill Recordsu i Kurtis Blowu (bez obzira na njihovo dobro slaganje i stalnu suradnju) se nekoliko godina kasnije dogodilo njima. Započetu revoluciju su odlučno preuzeli drugi izvođaći i istodobno onemogućili «učiteljima» daljnji komercijalni uspjeh. Run D.M.C. su čak pomogli Beastie Boys-ima pri stvaranju legendarnog albuma «License To Ill» koji se pokazao kao čvrsta konkurencija i potaknuo bijelce na djelovanje zanijekavši bilo kakvu vrstu rasizma unutar Hip Hop kulture.

Nakon dvogodišnjih prepirka s tadašnjim labelom (Profile) i prilično loših filmskih pokušaja, Run-D.M.C. su svjesni svoje ugroženosti izdali četvrti album pod imenom «Tougher Than Leather» (1988.) kojeg je unatoč platinastoj prodaji pogodila surova stvarnost već stvorene industrije. Tko bi uopće opstao uz konkurenciju glazbenika koje i dan danas smatramo kraljevima? Val razvoja koji su Run-D.M.C. pokrenuli je bio upravo onaj koji ih je potopio jer nisu mogli ostvariti uspjeh uz kvalitetu Public Enemy-a, Native Tongues-a (osobito De La Soul i ATCQ), L.L. Cool J.- a ili genijalnog Juice Crew-a (Big Daddy Kane, MC Shan, DJ Marley Marl, Roxane Shante, Kool G Rap, Masta Ace); niti je njihova agresivnost više imala smisla pored jednog B.D.P.-a i njihovog nepobitnog klasika «Criminal Minded». Uslijedile su mnoge neprilike; pokrenut je sudski proces protiv Run-a u okviru optužnice za silovanje, a grupa je također pretrpila mnoga oštečenja od strane menađera i izdavača, pa čak ni promjena imiđa nije rezultirala uspjehom. «Vratili» su se 1990. godine sa «Back from Hell» koji je više sličio patetičnom podlijeganju trendu nego nekadašnjem Run-D.M.C.- u. 1991. godine Profile je izdao «Together Forever: Greatest Hits (1983.-1991.)» koji sažeto prikazuje tada osmogodišnje djelovanje skupine. Ukoliko ste u nemogućnosti nabavljanja svakog albuma, ova kompilacija najboljih hitova (po njihovoj procjeni) pristojno dočarava draž tadašnjeg Hip Hopa tako da je sasvim dovoljna za upoznavanje sažete diskografije Run — D.M.C.-a.

Val novih izvođača

Run je nešto kasnije postao Reverend Run i usmjerio svoje djelovanje u religioznom smjeru što nije sprječilo izlazak novog albuma, dapače pridonijelo mu je. Naime, 1993. izlazi «Down With the King» koji je, ispunjen gomilom legendarnih gostiju, ispao iznenađujuće dobro. Od gostovanja se svakako ističe Pete Rock s produkcijom na istoimenom singlu, ali opet potvrđuje da je vrijeme Run-D.M.C.-a davno prošlo jer bez toliko gostovanja ostvaraj ne bi bio potpun. Od tada je manje više svaki član krenuo svojim putem uz povremene zajedničke nastupe, a njihova legenda je rasla usporedno s prihvačenošću rapa. JMJ je napravio odličan posao na prvom albumu Onyxa, «Bacdafucup» gdje je produkcijski briljirao i dokazao da je još sposoban stvarati klasike. Run, D.M.C. i JMJ su sredinom devedesetih na sceni «živjeli» praktički samo s povremenim nastupima i intervjuima, a toliko njavljivani comeback album «Crown Royal» je ugledao svijetlo dana tek krajem 1999. godine. Uspjeh albuma je još jednom dokazao legendarnost ove skupine, ali je daleko od nekadašnje kvalitete. Ostvarena je suradnja s velikim glazbenicima (Jagged Edge, Stephen Jenkins, Fred Durst, Jermaine Dupri, Nas, Prodigy, Kid Rock, Everlast, Sugar Ray, Chris Davis, Fat Joe, Bo Skaggs Nitty i Method Man) a novi label (Arista) se pobrinuo za odličnu promiđbu i na trenutak je stvorena iluzija povratka u legendarnu prošlost. Nostalgičari i vjerni obožavatelji su bili usrećeni, dok je gomila «novopečenih» poklonika Hip Hopa okrenula glavu u nekom drugom, po njihovom mišljenju, suvremenijem smjeru ne shvačajući vrijednost i utjecaj korijena.

Tragedija

Kada se mnogima činilo da ovom trojcu nema kraja dogodila se vjerojatno jedna od najvećih tragedija Hip Hopa, a i glazbe uopće. Naime, 30.10. 2002. godine, Jam Master Jay biva hladnokrvno ubijen u studiju, a počinitelj je pobjegao s mjesta zločina. Taj događaj je pokrenuo zaista mnogo spekulacija, priča, laži i ostalog koje mene kao slušatelja nisu zanimale. Pričalo se o prijašnjem sukobu JMJ-a s osobom iz Queensa, vezanog uz drogu, a novinari su svima dali do znanja da taj incident nije imao veze s glazbom. Ništa od toga više nije važno, osim toga da je glazba ostala bez još jednog velikog umjetnika, a njegova žena i djeca bez voljenog supruga i oca. Russell Simmons je uz mnoge druge pokreno akciju prikupljanja novca za obitelj, a među najvećim donatorima su se našli L.L. Cool J. s 50 000$ i Busta Rhymes s 30 000$ dok su ostali glazbenici i prijatelji uslijedili. Lijepo je vidjeti da je unutar Hip Hopa ostalo (ako ne već kvaliteta) ono što ga je i držalo svih ovih godina, a to je ljubav prema bližnjemu.

Sadržaj preuzet iz arhive bench-mag.org, uz dopuštenje vlasnika.