Zagreb se je ovo jutro probudio tmuran. Ostaci noćašnje kiše zmazali su njegovu plavu boju. Slijedeći takav prljav put, povorka se polagano kretala do polja 20 zagrebačkog Mirogoja. Ekipa u crnom ispraća još jednu dušu do konačnog počivališta. Sunce prži po znojnim, ćelavim glavama koje sjaje, blješčući k’o sunčane naočale, koje svake skrivaju svoje oči, brijući svoj film života. Obučeni u crne “baggypants” s timberland bootsima, velika crvena slova TRAM 11 na crnim majicama skretala su poglede na njih. U povorci su bili svi koji su radili na prvom albumu iz 1999. ”Čovječe, ne ljuti se”, izdanom sa zakašnjenjem oko 10. devetog. Prva petorka je nosila sanduk do kraja, u stopu praćena Bolesnom braćom, Kooladeom, Dashom, Phillom, Lunarom i Fastom, Kikijem, Badcatom i drugima, koji furaju majice sređene putem Hameda, kojem ovim putem zahvaljujem. Predvođeni Woom i Targetom, Bahatte i Neđo u sredini sa Stuom i Wocasom na začelju, furali su još jednog vojnika, žrtvu prvih linija života, kojom koračaju i svi iza njih, noseći cvijeće uz sjećanje na prvi singl Mobb Deepa, kojim su donijeli sliku pakla na zemlji. Noćas se još jedno oko zacaklilo, a nebo je proplakalo.
Mrmljajući melodiju niti života za vrijeme propovijedi, svaki je na prsima nosio znak PICINOG OKA, povezujući se tako sa svom braćom diljem svijeta. Još jedna duša je uskrsla ulaskom u povijest.
Danas iz auta nije odzvanjala mjuza kao obično. Sjedeći u parku nismo po prvi put igrali hiphop kviz, izvlačili smo teško riječi iz sebe. One poneke obnavljale su sjećanja, koja su se nadovezivala jedna na drugu, polako se gubeći u dimu blunta.
Poznavajući se iz viđenja, Woo i ja smo se zvanično upoznali na putu za Ljubljanu ’96. kad sam, došavši iz škole, obavješten u razgovoru s Wocasom da se ide na koncert krenuo vidjet Naughty. Sastali smo se oko sedam na Glavnom, 10-ak minuta prije polaska vlaka. Shot još nije došao, al’ smo Wocas i ja ugledali Ćuka, koji ga je čekao kod kioska na ulazu. Dok smo se upoznavali, došao je i Shot pa smo krenuli prošavši uobičajenu kontrolu u vlakovima do Tivolija, gdje je koncert već počeo, ali na našu sreću samo smo propustili neku slovensku predgrupu, koja rapom uz instrumente nije zadovoljavala naš ukus pa nije ni bilo bitno. Kasnije smo tek doznali da nam je to bio i prvi susret s JaMirkom, našim prijateljem SLO. DJ-om, jednim od urednika emisije RADYOYO, koji je bubnjao tada Heavy Les Wantedima. Poslije prvog svog koncerta ’94., kad su u Zagreb došli, kao prvi ambasadori hiphopa u Hrvatsku, Public Enemy, 5IVE-O i ICE-T sa SYNDICATEom, ovo je izgledalo potpuno drugačije. Nije bilo cjelodnevnog chillanja s kazićem ispred Doma sportova, utrkivanja sa Stupnijem ‘ko će ući prvi (ne samo od nas dvoje u dvoranu), stiskanja bez zraka u prvim redovima, sivog Championovog hoodya, o kojem je izrapana i cijela stvar: “Championov fura Target, Nikeov hoody fura Stupni”. U Ljubljanu smo došli na haloo, sa zakašnjenjem i gledali nastup sa strane, ali osjećaj je bio neusporedivo isti. Dobili smo potpise od svih i ovjekovječili to na slikama, ali za najvažniju stvar zaslužni su najviše Wocas, Woo i Phill, kojeg smo sreli gore zajedno s još nekom ekipom iz Zagreba. Kad je Treach sišao sa stagea na pauzu, nakon urnebesnog prvog dijela, Vinnie je pozvao škvadru na freestyle, na kaj su me moji doslovno uhvatili i odnijeli na stage. Rapavši kombinaciju nekih prastarih textova i “top of the dome” završetka, poslije jedne slovenke, na koju je škvadra poludila, predstavio sam CROATIU otišavši sa stagea praćen pogledima. Tada sam po prvi put rap’o sa Kruddy clique, Bean Rockom i slovenskim Klement-Klementom. Nakon nas došao je kralj u svom novom ruhu pričajući o zatvoru i slobodi, lupajući svojim lancem-ogrlicom po pozornici za sve zatvorene u sistemu.
U to vrijeme Woo je tek počinjao s rapom, noseći ime MAD WOO SKILLAH bez svojih današnjih činova. Sa hiphopom se je po prvi put susreo krajem 80-ih, kao Srđan Ćuk, kad je bio u Münchenu kod rodbine, a dolaskom u Zagreb, po padu Vukovara, skomp’o se je sa škvadrom iz Dubrave, koja je također srednjoškolski brijala po hiphopu. Njih 30-ak iz kvarta sačinjavalo je ESC, Eastside crew od kojih su Woo, Thri Kreen aka Kiki, koji je poslije dugo vremena ponovo zarepao na “Ko ti čuva leđa” s prvog albuma starog mu prijatelja kojem je također smislio i logo Tram 11, Mista Horn, Kiletov frend iz “primijenjene”, te DA GREAT ONE tj. legendarni “ako ne znaš sada znaš, papak”, Don Dovbje bili DA CHORD BUSTAZ. Chordzi su bili prva grupa, koju je Shot ufur’o poslije Young Lordza. Producirajući im prvu stvar “Keep it real”, u kojoj su samplirajući ICE-Ta “you gotta realize the boys from da east side” s prvog singla “Home Invasiona”, početkom ’95. predstavili cijeli ESC. Na svom nastupu u Big Benu predstavili su zagrebačkoj underground publici i ostale svoje stvari te još jednog MC-a iz Dubrave, koji je tada izašao na freestyle, poslije C-Facta i Lunara, ljutitog pittbulla EL BAHATTEE-a. Osim Stiva Kahline, koji je ostavio dobar trag na hrvatskoj sceni, iz ESCa je potekla i LUCY, cura koja je rapala na nekoliko Blackout projekata. Iza “Keep it real” došla je prvobitna verzija “Pad sistema” (a ko će bacat rime ak ih nema) u kojoj Mad Woo Skillah odlično opisuje atmosferu “RADIJA 1”, kolijevke Blackouta:
“… na aveniji buka brzih auta
i boli me glava od jučerašnjeg blackouta…”

Neboder na Trgu bana Jelačića, gdje je sredinom 90-ih, poslije lokacije u Masarykovoj, svoje valove odašiljao “RADIO 1” dom Blackout Rap Showa, skupljao je jedanput mjesečno sve hiphopere, njih čak i do 700, na jedino mjesto gdje se hiphop mogao tada čuti u Zagrebu. S tog mjesta su potekli i Chordzi, koji su pojavom YOUNG LORDZa isto tako odlučili uzeti mikrofon. Snimivši još jednu stvar u tada popularnom, horror core stilu, završili su na žalost svoju grupnu priču krenuvši svojim putem. Mista Horn je počeo radit produkciju, a Woo se pridružio Misfortunetellasima. Zajedno sa STUPNIem, koji je kao i Woo debitirao na Young Lordzima, i DASHom, koji do tada nisu bili zapaženi, roknuli su pet stvari na engleskom, ali ni od toga nije bilo veće buke, tako da oko Misfortunetellasa i danas kruži misterija, kako to da Stu i Dash, kao stalni članovi, nisu nikad snimili nikakav materijal, već su zapaženi samo na tuđim projektima. U to vrijeme Dashova produkcija se uzdizala do vrhunca tako da i nije logično zakaj taj dobar materijal nije čulo više od 50-ak ljudi. Snimajući sve kod Dasha doma, ili kak piše na kazeti “recorded at dash’s crib”, jednom smo sjedili u njegovoj sobi dok je Dash govorio Stuu da napiše nekaj “mračno” za jednu novu podlogu kaj bi snimali. Kad je “When the sun sets” (Stupni, you betta hit that ass) snimljena, Stupni nas je fakat roknuo with the best, rapajući:
“Darkness around me I’m already lost
suranded with the shadows I see my picture on the cross…”
U Dashovoj sobi, sjedeći na krevetu sa slušalicama i micom u ruci, Woo i ja smo snimili prvu ili drugu stvar zajedno “Nemreš zaustavit”. Ne znam točno da l’ je prva ili druga, jer smo u to vrijeme snimili i “Rima koja slijedi” u samo dan-dva razlike. U tim smo stvarima predstavili svoje intelektualno i verbalno nasilje, upozoravajući svijet da se “bolje pripremi za rimu koja slijedi”. Uslijedio je TRAM 11, ime koje sam smislio gledajući Jeruov “Can’t stop the prophet” di mi je za oko zapao “8 train”, vlak newyorške podzemne, koji spaja Brooklyn i Bronx. Tram 11 spajao je Wooa u Retkovcu i mene u Vrapču, ne baš direktno, ali busevi su bili malo prekomplicirani za ime. S vremenom smo shvatili da 11-ica ne spaja samo nas već i istok i zapad grada, prevažajući obične ljude, kojima je i namijenjena naša mjuza, s jednog na drugu stranu, kako bi mogli vidjet sve ono o čemu već rapamo. Najduža linija ZET-a u svojem broju je nosila dva broja jedan, dva prvaka, od kojih je nastalo JEDAN I JEDAN NISU DVA VEĆ JEDANAEST, jer jedan i jedan nisu dva, nego gospar i ja, kak` bi Woo reko`. Slijedeći način rada Young Lordza, i 11-ica je počela svoju karijeru rokajući “prostorije, pretvorene u muzičke laboratorije”, tj. dnevne boravke naših beatmakera. Prva zvanična pjesma Tram 11 “Verbalator” snimana je kod Shota doma, na istom mjestu kao i prva hrvatska klasika “Život vel`kog grada” benda, koji je nastao kao zajebancija Shota, REEL PHASTa (Nenad Jakšić), PSYCHO DJ SAMURAIa (tada Mario Župančić) i Targeta (Nenad Šimun) na partiji bilijara u Ilici. Shota sam znao od prije, jer je radio nekakve početničke stvari s INTELLIGENCE, koje sam čuo na prvim partyima u CABu kak` rapaju u separeu. Mislim da je to bio party kad je Frx slavio svoj rođendan na kojem je čak pokazao i svoje b-boy poteze breakajući s Geneom i, YCP predstavnikom, SPEEDom, poslije čega smo ga svi bacali u zrak čestitajući mu rođendan. Na sljedećem partyu nisam bio, al` se pričalo po Trgu, tadašnjem okupljalištu “rappera”, da je dečko po imenu Reel Phast odro Wumaha iz DIFO-a, koji je tada slovio za najboljeg MC-a, rapajući strahovito brz rap Fu-shnickensa. Šetajući jednog dana s Lunarom po gradu, sreli smo DRPZe, škvadru, kojoj je pripadao Phast zajedno s Niggom i Raptorom, koji su svi kasnije ušli u YCP. Tri emceea i Samurai, s kojim sam išao u srednju školu i tvorio dvojac DA MOBSTAS, sastali su se u zgradi kod Vinogradske bolnice i snimili prvu stvar “Down with”, koja se je odmah vrtila na Blackoutu. Poslije nje su uslijedile horror core “Wigga flyz”, `cos we stock on hiphop like flies on shit, “Hood`s anthem” i “Život vel`kog grada”, koji je kao i svi hitovi nastao sasvim slučajno. Shot i ja bi uvijek snimili svoj rap čekajući Phasta da dođe i da nas iznenadi nekim novim ubojitim textom, kojima je u to vrijeme blagosljivao podloge. Taj dan je trebo` snimat` svoju solo stvar, ali podloga mu nije pasala za taj rap, pa da ne izgubimo bez veze vrijeme, dao sam Phastu da nauči rapat drugu kiticu “Života vel`kog grada”. Za sat vremena počeli smo snimat`, a za sat i pol smo imali gotovu stvar, jer tada još nismo znali za nasnimavanja i ostale trikove koje MC-i koriste danas. Tada se rapalo sve odjednom i kad bi onaj zadnji sjeb’o, svi bi mu se sjetili mame, a takva primitivna tehnika izgradila je stil svim Lordzima, a i članovima Basemetala, Gjerginog podruma `di je u zimi `95. na `96. snimljen 70-minutni materijal Lordza “WAKE UP”. To su bila vremena Cross Coloursa, Karl Kanai jeansa i Stratojack montica, nekoliko CAB partya i Blackout partyja u RADIJU 1, gdje su održana prva natjecanja u freestyleu i prvi nastup Young Lordza, koji su otvorili riječki DA BOUTKNOCKAS, grupa riječkog MC/DJ/producenta KNOCKOUTa. Krcati klub Radija 1 doživio je smjenu vremena na tim partyjima za koje se čekalo u redu ispred ulaza u lift, koji je vodio u nebo hiphopa. Wumah, Capital T i ostali dečki iz DIFOa i WFPa spustili su mikrofone i maknuli se pred ACUem, PHASTom, DUXXom, SHOTom, TARGETom i E-HIPom, koji je nažalost kao i staroškolarci ubrzao tempo i prešao kemijati “muziku nove budućnosti”. U to vrijeme škvadra kaj nije mogla doć` na party slušala bi cijelu atmosferu doma, jer je radio sve prenosio, a bilo je i onih ko Remi, kaj bi bili gore do 12 il` jedan, a potom bi žurili doma na nastavak do kretanja u školu. Tada je TOMMY MC rapao “nema sexa prije braka” kak` mu je rekla baka, prisvajajući mic za uvijek. Na prvom freestyleu škvadra me je skoro rastrgala od ruku i grljenja kad sam sišao sa stepenica odrepavši text na hrvatskom, koji je bio odvratno loš, plus kaj sam se derao, al` je bio na hrvatskom. Drugo natjecanje osvojio je Reel Phast. Eter Radija 1 odzvanjao je `95. klasicima kao “Bring the pain”(8.2). “Flava in the ear”(15.2)*

''Tape, obični. Zapravo MAXWELL. To mi je bila prva hiphop kazeta s Run-D.M.C. i Public Enemy na njoj. (O Maxwellu pričaku svi od Phifea do Bizze).'' REEL PHAST

*Nastavak u 6. poglavlju