Kandžija je objavio još jednu svoju Bezumnu kolumnu u sklopu portala muzika.hr pod nazivom Kuća sa bazenom i golf terenom...to se podrazumijeva. A kakva priča se krije iza tog naslova provjeri te u nastavku.

Zdravo ljudi, šta ima? Odma na početku moram vam priznat da sam se uhvatio u jednom trenutku kad sam shvatio da kao pišem kolumne… i tada sam se zapitao „Pa jebote pa nisam valjda ko ona ne baš prepametna Keri iz one serije sexa me cijeli grad?“ Iskreno, to je više bilo retoričko pitanje jer milisekundu nakon pitanja sam shvatio koliko je neozbiljno uopće to pitanje jer odgovor mi je znan i prije upitkivanja, ustvari nije ni odgovor već gola činjenica, realnost. Niti me sexa cijeli (niti dio niti iko u gradu, čak me ni političari ne jebu u zdrav mozak više, no homo bi rekli reperi) grad, a niti živim nit zarađujem da bi se mogao sprdat na temelju pisanja ovih kolko god nekad bile zanimljive realno rečeno ne baš „najbitnijih“ stvari u svijetu i životu, nema tog ovdje, još to nisu izmislili, tu se samo konkretne stvari kao što su beton i motika broje, a i dobro je da tog nema, samo što nismo ni svjesni tog, a i na kraju krajeva plus toga ovo nisu obične kolumne, ove su bezumne brate… da bezumne brate i sestro.

A u ovoj bi vam htio ispričat baš tako nešto, ne nešto najbitnije, ali možda će vam bit zanimljivo… možda čak i smiješno, a možda i nešto treće, ah ko zna.
Uglavnom, prije negdje 2,3 godine, možda i više, išao sam negdje na neki koncert ili snimanje, ne mogu se sjetit o čemu je točno bilo riječ, al nebitno.
U Osijeku sjeo na autobus, Čazma, studentski popust, vožnja od par sati (zavisi dali staje bus, ako staje vozi pola sata duže) i prijatelj se ponudio da dodje po mene, što mi je bilo drago jer se tada nisam baš snalazio po tuđini (kako dobra riječ tuđina, zvuči ko da sam došao u Njemačku radit). Izašao sam iz autobusa i čekao prijatelja koju minutu i tada je stigao, nije bio sam, s njim je bio neki njegov prijatelj koji je bio mlađi dečko, isto tako izvođač „reper“ kako god očete, i to navodno dobar i talentiran kako su mi rekli oni sami. On je kao znao ko sam ja i to al nije nešto sad bio oduševljen ili nešto lud već dapače dosta kul, iako bio je nervozan, što je odavalo njegovo baš klasično srednjoškolsko ponašanje. Bio je pomalo ufuran, imao je neki polunahati stav što je klasični polureperski stereotip, ali više na razini pubertetlije, i moram napomenit da sam vidio puno ufuranije likove, dakle ništa pretjerano, iako poslje je druženje ispalo pomalo naporno, što nikako ne uzimam za zlo niti smatram greškom jer sva ta ufuranost i forsiranje te općenito neprirodno ponašanje je jednostavno dio odrastanja, uklapanja svakog mladog čovjeka te se kad tad svima dogodilo (dosta odraslih ljudi čak to radi, jer se isto tako još se nisu uklopili, iako se zapravo ni ne moraju uklopit ali možda misle da je to potrebno pa se pretjerano trude i tako baš zbog svog „uklapanja“ se ne uklapaju) tako da to nije ništa posebno.
  Uglavnom ono što je meni bilo zanimljivo a i nevjerojatno a i smiješno je to što je taj moj prijatelj mi poslje ispričao da je taj dečko prije nego što sam ušao u auto, rekao ovo: „Aj nemoj Kandžiji reći da živim sa starcima“.

Ostatak kolumne pročitaj OVDJE - muzika.hr