Prije nego vam ispricam kako je bilo u Bosni, moram prvo ovo…

Dakle ljudi, vauuu! Ono moram se prvo smiriti jer još uvijek sam sav uzbuđen kako je dobro bilo, pa sve krivo pišem, no dobro eo udahnio sam pa eo počujte…

Moram napomenuti da su nagrade inače izmišljene te da stvaraju u vašim glavama sliku koju ljudi koji se bave glazbenim biznisom žele da vi imate, da bi kupovali nešto od tog što vam oni nude. Dakle to su imaginarna natjecanja i stvari jer muzika nije sport (bar ne bi trebala biti) ali ponekad može zalutati, te na kraju krajeva  kao i svako drugo natjecanje bilo koje vrste , ono zapravo ne postoji. No zaboravimo mi realnost jebeš to, ajmo mi na nagrade, juhuuuuu od gljiva!!!

Moram napomenuti da sam ja bio jedan od rijetkih koji su bili pozvani na tu gala večer i da je zaista bilo predivno, toliko kul i izabranih ljudi na jednom mjestu, ma divota. Nije tamo mogao ko je htio, nije dovoljno bilo imati bend, album, nominaciju, niti frizuru zeznutu niti najljepšu haljinu od talijanskog kreatora Armanda, ne, ne i ne, kužiš ono no (na engleskom ne, sve kad se izgovori na engleskom dobija na važnosti te je to nepisano pravilo među kul ljudima)džabe i godine preseravanja, pokušavanja, prenemaganja, moljenja, klanjanja, ma nema tog ko je mogao upasti na tu famoznu večer, nitko ma ama baš nitko … nitko osim onih koji su se rodili s tim, oni su odabrani (d čouzen).  Održalo se na tajnoj lokaciji i sve je bilo tako tajanstveno i misteriozno i posebno, ma ko izmišljeno, prosto nevjerojatno, dobili smo upute na koje smo svakih pola sata sljedili i morali smo pratite da nas neko ne sljedi slučajno, znate kakvi su ti papparaziji. Ahh tako je lijepo biti jedan od izabranih te daleko od svih „manjih“ (glupljih, jadnijih, neuspješnijih, ružnijih, siromašnijih) koji to nisu zaslužili te da ne mora ti biti neugodno zbog njihovih ljudskih grešaka te nesavršenstva već samo uživaš ulagujući se sebi i svojim elitnim vrhunskim kolegama (tipa „miroslave ti si najboljii“ onda miroslav kaže „ma ne ti si“ onda oboje„ajoooj pa nezna se ko je bolji“ i onda upadne neko ko se ulizuje pa samo suflira dodavajući svoj osmjeh nema veze što nije skužio fol) Zaista je bilo divno, organizacija je bila vrhunska, toalet tojest dres kod je bilo što više preseravanja i baš je svima išlo, bez problema. Pošto se održavalo u Zagrebu i Rijeci, privatnim đetom (avionom kontaš) smo išli s jednog na drugo kul mjesto, da da avionom ljudi moji (nema veze što je bio bio onaj poljoprivredni za špricat komarce). Svi su bili tako ležerni i sve što su rekli kao da su i trebali reći i tako je lijepo bilo vidjeti svu elitu na jednom mjestu, mislim da ni ni oskari koji su bili istu večer se nisu mogli mjerit sa ekskluzivnošću i raznovrsnošću zvijezde te mistikom koja je obavijala tu večer. Hrane tojest fuda (na engleskom naravno, nemojte slučajno više prozujat kad kažem tako nešto jer tako nikada nećete biti kul) je bilo mnogo i svi su jeli taj famozni finger fud (a to su ustvari čvarci od najbolje svinje i njih su jeli i vegetarijanci jer ih je jednostavno predobra atmosfera ponjela) moram pohvalit finger fud menađere (dobro su napravili te čvarke, najbolji mesari koji kolju svinje bi im pozavidjeli). Na crvenom tepihu je bilo fenomenalno, ono nikada nije bilo više zraka, niti manje lažnjaka, sad su samo pravi ostali… al stvarno pravi, pravi pravcati lažnjaci.

 

I sve je bilo dobro dotad, kad odjednom dogodilo se nešto nesvakidašnje i da bi vam što bolje opisao stavio sam to u stihove, pa počujte:

Šta se događa kad se pojavim na domjencima,

Sa svim tim krelcima u haljinama i odjelcima

Našminkanim kreveljarijama što smiju se pizdarijama,

Lažnim osmjesima, običnim  prosjecima,

aplauznim prosjacima , šampanjac je tekao u potocima

Došao sam vas spasit sa hrpom finog plina,

Pošmrčite malo ovog mjesto kokaina,

Baš je okusa fina, opojan poput  benzina

Ako ne vjerujes meni pitajte Massima ,

Uživajte u mirisu pustite nek vas vodi,

Nisam heroj ali ću vas oslobodit,

Nek širi se u zgradama dok pliva u zagradama

Dok jedni druge nagrađuju nagradama

Gdje  su samo face,  pa nemoj pravit face

Dok grabiš taj mali sendvić osjeti kako ledbi

Nek dođe do vašeg srca i želuca preko malih kanapea

Kišobranastih koktela i svih ostalih finger fuderskih jela

Ravno iz mojih crijeva, ah kako fino pjeva

I tada svi shvate kako grmi, tuče, kao munja sjeva

A tamo sva doslovno „krema“  koja  se ne diže s fotelja

Ko i političari i mafija još iz bivših vremena

Gospoda su dosadna, pa pocinje opsada

Kako se niko tog nije sjetio dosada

Histerija, havarija, kijamet. svi gube pamet

Ali sve je to samo izmet, i nema ništa bolje od probave zdrave

Pa onda kaže:

Ja sam onaj što ga okine i mazne

Usred mase i otjera sve lažne

Svejedno nose maske nek sad nose gas maske

Svejedno nose maske nek sad nose gas maske

Ima i druga strofa, razmišljam da snimim to, ma cut cete…