Kada su u ljeto 2002. Sick Rhyme Sayazz nakon godinu dana stanke izbacili singl «Oprosti Mi Brate» kao najavu novog albuma koji se na tržištu trebao naći u studenome, nismo ni pomišljali da se radi o studenome 2003. Naime, nisu ni oni, već se snimanje jednostavno odužilo na jednu cijelu godinu. U ljeto 2003. «Radio Fanfari» još nije bilo ni traga, ali ljestvicama je harala «Patriša», prvi službeni singl albuma, jer je u to vrijeme album barem bio u pripremi dok je «Oprosti Mi Brate» prerano nazvan najavnim singlom. Studeni je 2003. i album je konačno završen. Što su Bolesnici radili proteklih godinu i pol dana i kakav je konačni ishod?

Prije nego što ubacite CD u player (ili možda u računalo s namjerom da si ga spržite, ali bezuspješno, pošto je CD zaštićen od umnožavanja) zapazit ćete potpuno neuobičajen dizajn, točnije drugačiji od onog kojeg smo mogli vidjeti na prvom albumu. Prevladava umirujuća zelena sa dodatkom bijele, kao i na samom CDu. Za ovaj jednostavan, oku ugodan dizajn zaslužan je Krešimir Buden (GRACO Zagreb), a fotografije je napravila već svima dobro poznata Mare Milin. Unutrašnjost covera je također dobro napravljena, niti previše, niti premalo teksta, upravo onoliko podataka koliko je dovoljno da saznate sve što vas zanima. Očekivali biste možda update rječnika (novih riječi ima koliko god poželite), ali i to je izostalo (nasreću?).

Ono što nas uvijek dodatno veseli je dupli CD, pogotovo ako je prostor pametno iskorišten. Bolesnici su dodatni CD odlučili napraviti u obliku multimedije, točnije dokumentarca u trajanju od 35 minuta, koji vam odaje pravu istinu o Radio Fanfari. Jedina šteta je sto je cd ostao poluprazan, no kako sumnjam da nisu imali dovoljno materijala za popuniti 650 MB, prijedlog o popunjavanju tog prostora instrumentalima, slikama ili tekstovima bio bi suvišan.
Dokumentarac nam donosi rad u studiju, objašnjenja nadležnima gdje je zapelo, Dooksove trenutke inspiracije na klavijaturama, snimanje backova, goste u studiju (tu je, osim inozemnih gostiju, i Edo Maajka koji je rado pričao o albumu, Dooksovoj vezi sa Severinom te politici i raznim drugim stvarima) te ostale pojedinosti sa snimanja. Album sadrži popriličan broj potencijalnih hitova, i vjerujem da je odabiranje slijedećeg singla predstavljalo određeni problem, ali kao sto znate, odlučili su se za «Telefon Faki» za koji će se uskoro snimati i spot, kao i za Patrišu, koji nam duguju još od ljeta. Produkcijski gledano, Dooks je napravio dosad najraznolikije podloge objedinjene na jednom projektu. Napredak se primjećuje i kod Dooksovog rappanja i slaganja tekstova, jedino gdje je podbacio je «Telefon Faki», dok je u ostalim stvarima prilično zanimljiv. Bizzo je fenomenalan, vjerojatno najbolji dosad. U cjelini gledano, ne možete pronaći dva jednaka načina izvođenja teksta. Svaki verse je izveden na drugačiji način, uključili su jako puno glume, backovi su dali svoje i to je omogućilo da svaka stvar zvuci drugačije.

Sve počinje fenomenalnom «Looka i Borna», «izmišljenom pričom» o razmaženoj zagrebačkoj kremi koja troše 10 000 eura za 5 dana skijanja, vozi (i razbija, naravno) skupe aute i poručuje vam, ako niste slavni i bogati, niste cool. Beat je zarazan i nakon sto ga poslušate par puta ne izlazi vam ona crtić-melodija iz glave. Slijedi «Bijeli Miš», jedna od ponajboljih stvari na albumu, opet u Dooksovoj produkciji koji ju završava neizbježnim narodnjačkim sampleom. Refren je lakopamtljiv i ova stvar će vam se kad-tad naći na repeatu. Dooks je u ulozi bijelog miša, najboljeg (nepostojećeg?) prijatelja propalog alkoholičara koji se unatoč besparici ne može oduprijeti nagovaranjima svog malog prijatelja na kocku, blud i još jednu rundu. Niz dobrih stvari nastavlja se svima dobro poznatom «Patrišom», velikim ljetnim hitom, koji na neki način ima i edukacijski karakter za sve one koji naivno vjeruju ženskom slatkišu i ne misle na posljedice koje su ovdje detaljno opisane, sve od trenutka upoznavanja mlade dame pa do neugodnog posjeta ambulanti. Iz stiha potpune zajebancije, trgnut će vas možda malo i preozbiljan Dooksov verse na Egotripu. Isprve ga je prilično teško razumjeti, plus što beat totalno utječe na mozak i teško je usredotočiti se na ista osim na beat. Dooks je čak puno bolje pogodio temu od Bizze iako na prvo slušanje uopće ne obraćate pažnju na tekst već se pokušavate koncentrirati na elemente beata. Dash je to dobro složio i u trenutku kada nastupi «naš egotrip» znate da je to jedan od rijetkih instrumentalnih dijelova koji nisu dosadni.

Odlična ideja i pomalo slaba realizacija očituje se u «Telefon Faki». Kao sto sam već napomenula, Dooks mi je ovdje najslabiji, dok je Bizzo puno smislenije odradio. Pratimo muška izmotavanja i isprike putem telefonskih razgovora glavnih junaka sa više žena u isto vrijeme te zapitkivanja i reakcije sa ženske strane kada otkriju da ipak nisu jedine. Taj dio mi ne sjeda valjda zato sto me te ženske upadice podsjećaju na Kindličino kreveljenje na Takozvanom. Po meni, ne bas previše radio friendly, ali stvar koju ćemo čuti još jako puno puta. Unatoč tomu sto ćemo «Telefon Faki» slušati kao slijedeći singl, pravi klupski hit zasigurno je «Tresi Guzu». Dooks nas u svom najagresivnijem versu upoznaje sa eksplicitnim detaljima svojih seksualnih navika, dok nam Bizzo opušteno daje do znanja kako nema ništa protiv seksa u troje i lezbijskih scena. Refren pojačan i ženskim vokalom te sa neizbježnim «whoo whoo» pomaže vam predočiti vruću atmosferu i, naravno, cure kako tresu guzu.

Što se koncepta albuma tiče, zamišljen je kao radio postaja pa nam «Radio Fanfara», osim zanimljivih priča, donosi i neizbježne promidžbene poruke. Marketinški dio «Radio Fanfare FM» i nije najduhovitiji, nakon par slušanja najvjerojatnije je da ćete taj dio staviti na skip. Mene osobno blijedo podsjeća na «Zbilje Znanosnih Bespuća». Oni koji su slušali VFM prije par godina znaju kako propagandne poruke tog tipa mogu biti itekako bolje napravljene, tako da je ovaj humor ipak par koraka iza. Što sve možete naći na tržištu? Tu je odjeća «Ko Pile» koja vašu djecu čini slatkom ko pilad, novi toaletni papir za koji reklamni slogan aludira na poznati pokemonski «Moraš obrisat sve», misleći pritom na papir s likovima poznatih nam političara. Problem klempavih usiju rješava Dr. Kolja u samo par sekundi i to odstranjivanjem te vam tako pruža igračku za kućnog ljubimca i neodoljivi privjesak uho za djecu. Zbirka vojničke poezije «Zeko i Drkica», Osiguranje života «Crkni Sretan», čaj protiv Sotone u crijevima i slični proizvodi samo su neki iz ponude. Putničkom agencijom Esade možete poslati punicu u Irak za 666 kn, a ljubavnu idilu seljaka i koze možete pogledati u filmu «Kozji Dan». Janjetina «Doberman» i pečenjara «Kanibal» vode nas u «Restoran Bolesne Braće», koji ima prilično besmislen refren, ali je to jedina zamjerka koju mogu naći. Dooks i Bizzo nam predstavljaju specijalitete menija te nas upoznavaju s pravilima ponašanja, dok cure pjevuše, začudo, ne neki priglupi tekst s kakvim smo se dosada susretali, već se to pjevušenje sastoji od naslova pjesme. Svakako simpatičnije zvuči od refrena te daje određenu svježinu i opuštenost iako je to Dash već postigao podlogom. Tekstovi obiluju metaforama, i vjerujem da će si svatko protumačiti na svoj način.

Kako se približavamo kraju albuma, otkrivamo i osjećajnu stranu Bolesnika koji su nam spremili i par ljubavnih tema. Prva u nizu je «Vjetrovi», koja se osvrće na posljedice propale ljubavi te opisuje tegobe pri pomisli na sretne dane. Otkrivaju nam i na sto su sve spremni nakon bolnog raskida. U beat se progurao sample Merlinove «Godinama», iako dečki u dokumentarcu (u šali, naravno) tvrde da su tu stvar napravili prije tri godine i da je očito tko je koga pokrao. Kao šećer na samom kraju dolazi već spomenuta, fenomenalna «Oprosti Mi Brate», s prepoznatljivim sampleom kojeg je Dash odlično uklopio i zbilja to odradio kao majstor. Najstariji na albumu i jedan od ponajboljih uradaka o kojem je dosada valjda već sve rečeno.

Treba se osvrnuti i na gostovanja kojih gotovo da i nema. Jedina domaća gošća je Ivana Husar koja se pojavila kao ispomoć na Outro-u. Outro je odrađen na nepostojećem jeziku koji zvuci poput francuskog, a sve skupa brzo ulazi u uho i pomalo podsjeća na Alliance Ethnik s početka 90ih. Tu su i strana gostovanja. Jedno su ostvarili u «Socialised», Neptunes-for-Noreaga sounda-a-like beat preko kojeg Patrick Vincent pjevuši klišeje, da bi sve kulminiralo famoznim I want to have sex, na što se i svodi cijela ova «osjećajna» stvar. Drugo, koje je podiglo i veliku medijsku prašinu, je ono na naslovnoj stvari koja je spojila Zagreb s New Yorkom, Parizom i Hamburgom te ugostila Afu-Ra, Busta Flex-a i Samy Deluxe-a. Pitanje naslovne stvari ponekad zna biti problem. Bolesnici su to na prošlom albumu riješili tako sto su jednostavno izostavili istoimenu stvar albuma. Šteta sto to nisu napravili i ovaj put. Ponekad je dobro izbjeći naslovnu stvar, jer ovaj put ona to zaista nije. Naime, «Radio Fanfara» je tipična međunarodna kolaboracija koja nema apsolutno nikakve veze sa ostatkom albuma ili ičim uopće. Podloga nije nimalo nalik njihovom stilu, a ni tekstovima se bas nisu potrudili, barem koliko se iz hrvatskog i engleskog može razumjeti. Stvar bi možda i imala smisla kad ne bi imala taj naslov, ne znam zašto su uopće išli petljati s nazivom albuma. Refren zvuci kao da su ga radili M.O.P., a bridge na samom kraju nevjerojatno podsjeća na prepoznatljiva Nate Dogg gostovanja. Stvar koja najviše odudara od cjeline, možda čak i najslabija, ako ne računamo skrivenu stvar. Persa from the Mahala je obrada koju više nikad ne želim čuti. Bilo ju je zabavno slušati prvi put, ali sve vise od toga je previše. Zbilja ne znam zašto je to bonus track, tj. zašto je to na albumu uopće. Na samom kraju pjesme, SRS, da bi opravdali «Braću na remixu» ulete «pričama iz Mahale» koje su zabavne, ali ako uopće imate živaca doći do tog dijela. Ne treba ni reći da odskače od ostatka albuma, a sve je moglo završiti Outrom, kako to obično biva.

Sve u svemu, Bolesna Braća još jednom su opravdali naše strpljenje i pripremili nam degutantnu zabavu za odrasle i klince.

Popis pjesama:

01. Fanfara (Intro) (prod. Baby Dooks)
02. Looka i Borna (prod. Baby Dooks)
03. Bijeli Miš (prod. Baby Dooks)
04. Marketing Radio Fanfare (Skit) (prod. Baby Dooks)
05. Patriša (prod. Baby Dooks)
06. Egotrip (prod. Dash)
07. Marketing Radio Fanfare (Skit) (prod. Baby Dooks)
08. Tresi Guzu (prod. Baby Dooks)
09. Marketing Radio Fanfare (Skit) (prod. Baby Dooks)
10. Restoran Bolesna Braća (prod. Dash)
11. Telefon Faki (prod. Baby Dooks)
12. Radio Fanfara (feat. Afu-Ra, Samy Deluxe & Busta Flex) (prod. Baby Dooks)
13. Marketing Radio Fanfare (Skit) (prod. Baby Dooks)
14. Vjetrovi (prod. Dash)
15. Socialised (feat. Patrick Vincent) (prod. Baby Dooks)
16. Marketing Radio Fanfare (Skit) (prod. Baby Dooks)
17. Oprosti Mi Brate (prod. Dash)
18. Fanfara (Outro) (feat. Ivana Husar) (prod. Baby Dooks)

Izdaje: Menart / 2003.

Autor: r.gee

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika.