Izvođač: Magellano
Pjesma: Ponekad ju samo gledam…
Album: Uglazbljeni Snovi I Druge Bolesnoće

[Magellano]
Ponekad ju samo gledam, promatram u ljepoti,
glavu položim na ruke, izdvojim se iz rulje
čiji glasovi k'o dio buke vanjskog omotača bruje,
tako tužni vitez snuje i tada na trenutak
sa Zemlje prijeđem u zviježđe, u Mjesečev kutak
slijećem, krećem se k'o lutak obješen o konce sreće,
lutam iluzornim poljima, u snovima, sa ovima
i onima nemam dodirnih točaka jer slobodan
k'o zraka sunca tečem pa se prolijem na večer,
rastjeram noć k'o fenjer, Magellano, samo reper,
samo jesen ima toliko boja, nijansi kao tempera,
uz smisao prenesen kad ponese me nevera…
Ne znam šta, gdje, kako, ne znam zašto maštom
vrludam lijevo, desno i polijećem kad je kasno,
ne znam zašto je taj trenutak tako kratak,
kad vidim da je oblačno mogao bit zaplakat…
Natrag, natrag u stvarnost, natrag na cestu,
natrag u pičku materinu pa natrag u pjesmu-
kontranapad na demone, wack mcije i morone,
one cinike što sude prije nego pravo stanje vide…
Stihovi nemaju lice, rođeni iz kmice,
iz duše, isto k'o što kompa Aco radi skice…
Krvarimo iz pera, iz spreja, žarkocrveno
poput Ribara, jer to je područje nemira…
Jer to je područje nemira…
Jer i to je područje nemira…
Ponekad osjetim svu bol svemira…
I srce mi je poderano k'o da je od papira…
Ali glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…
Glazba i dalje svira…