Pozdrav za sve lege

The post Kafi Ekstravagantni – Dečko S Kvarta appeared first on Hip Hop Unity.

Na koncert smo došli nabrijani čuti ne samo Kanđžiju i Gole Žene (premda mu se bend službeno više ne zove tako), već i predgrupe, tj. predrepere. Je li večer opravdala naša očekivanja?

Kao prvo, ujedno i najava – zanimao me stranac (stilski malim slovom), misteriozni hrvatski storyteller koji se prije točno godinu dana vratio iz Dublina. Ovaj mu je nastup bio prvi nastup u životu (!), a snimili smo i video intervju prije i poslije ovog zaista važnog događaja u karijeri glazbenika. Dakle najava – uskoro objavljujemo video intervju sa strancem! Ekskluziva! Video od dva dijela: prije prvog nastupa, i poslije istoga.

No, vratimo se na glavni događaj, promociju albuma Plafon!

Večer je, osim DJ Fu-a, koji je vrtio odlične setove, ne samo glazbenim flowom, već i glazbenim izborom, otvorio Pendrek, s kojim je nastupio i Bolest. Pendrek i Bolest vrlo su simpatični rap duo koji se ističe dobrim humorom na stvarima, ali to je samo refleksija njihovih pojava jer su uživo također nasmijana i vesela banda koja izaziva dobro raspoloženje. Došao sam u klub među prvima, već oko 21 sat, ali klasika je da se publika skuplja kasnije. Iz tog razloga Pendreka i Bolest nije vidjelo puno ljudi, no parsto nas je sigurno bilo. Dečki su svejedno odradili svoj gig kako i treba – bilo 20 ili 2.000 ljudi, tvoje je da se potrudiš. Check. Završili su nastup svojom poznatom stvarčicom “Cigare”.

Zatim je uslijedio još jedan vrlo zanimljiv DJ set, dok se nisu pojavili dečki iz Kanđžijinog benda, započeli instrumentalni intro uz pompozno pojavljivanje Kanđžije i Toxare s dizalicom Nema labavo odmah u glavu! Nastao je raspašoj, ozračje se atmosferiralo, tj. atmosfera se ozračila. Pozitivom, naravno! Pišem ovu reportažu nakon drugih medijskih izvještaja, nije mi imperativ biti prvi koji će objaviti vijest, već vam prenijeti iskreni dojam, pa se neću fokusirati na playlistu previše.

Kao prvo, Kanđžija i Toxara su toliko dobro uigrani da se uopće ne događa da se ispusti back i punjenje gdje bi trebali biti, da bauljaju po sceni kao amateri ili bilo što slično. Ne, ne. Vidi se iskustvo, uigranost, i najvažnije od svega – vidi se da uživaju u tome što rade. Imaju slične boje glasa, Kanđžija pola tona dublji, i savršeno se nadopunjuju. Djeluju kao braća. Bend od bubnjara, basista i gitarista koristi i samplove, koji doslovce razvaljuju Boogaloo. Petožični bas može droppati D do niskih frekvencija, ali zvuk live benda nikad ne može prodrijeti u one tonove basa gdje ti bubrezi i svi unutarnji organi vibriraju od snage subova. E, pa to oni dobiju, zahvaljujući elektroničkim semplovima. Onoliko koliko su dobro Kanđžija i Toxara uigrani, ništa manje nije ni bend! Za vlastiti ukus poželio sam čak u nekim trenucima imati čepiće za uši jer sam osjećao kako mi glasnoća uništava frekvencije slušnog aparata, pa sam minglao po dvorani, osluškujući kakav je zvuk u kojem dijelu.

Profesionalnost na sceni bila je besprijekorna. Živi bend koji razvaljuje hip hop zvuk bez transfera u žanrove koje bismo trebali nazivati crossoverom, zato što stvarno nije bilo puno koketiranja sa solažama ili fuzijama izvan konteksta dominacije rapa. Naravno, svirači su dokazali svoje vještine, u nekoliko su navrata svirali čak i poznate melodije drugih glazbenika, poput Davida Bowieja, ali manje-više koncert se može svesti na tvrdi hip hop zvuk precizne metrike i kratkih melodijskih segmenata. Ponavljam, uz brutalne sub baseve, kakve sama bas-gitara nije u stanju reproducirati, čak teško i s efektima. S obzirom na to da je Kanđžijin koncert trajao gotovo 2 sata, odsvirani su najpoznatiji stari hitovi, uz gotovo cijeli novi album Plafon. Ono što me posebno iznenadilo je publika! Publika je doslovce znala svaku stvar, svaki refren, bilo da je riječ o starim ili novim stvarima. Sudjelovali su, kako se kaže, kao dodatni igrač, kako hrvatska publika zna biti na sportskim susretima. Doduše, pokušavam zaboraviti lika koji je rigao po podu, zatim se srušio u tu svoju bljuvotinu, malo puzao po tome, zatim si tim ubljuvanim rukama prošao kroz geliranu kosu i grlio neke ljude oko sebe. Fućkaš koronu, zbog ovakvih treba prati ruke i paziti na higijenu.

Stranac. Ajmo o njemu. Stranac je misteriozni storyteller, ne znam čak bih li ga nazvao reperom jer od repera se razlikuje u mnogočemu. Nije opterećen rimom, ritmom, beatom i drugim reperskim obilježjima. On je ovdje da ispriča priču. Tko je slušao njegove albume, zna o čemu pričam, tko nije, neka posluša. Usporedio bih ga najprije s Mikeom Skinnerom, aka The Streets. Čovjek se pojavio u tri navrata, svaki puta kada bi Kanđžija i bend uzeli pauzu za presvalečnje. Tako je bilo dogovoreno. Stranac bi se pojavio na pozornici uz svog kolegu Tihomira, koji je svirao osebujni isntrument zvan handpan, tj. hang. Nisam još imao priliku čuti taj instrument na koncertu, što se i pokazalo kao tehnički loš izbor jer se nije dovoljno dobro čuo. Inače je zvuk prekrasan, ali je za slušanje uživo, u komornijem prostoru. Ista sudbina zadesila je i stranca na prvoj pjesmi, gdje se ton-majstor nije stigao snaći, i dok su omjeri glasnoća i visina zvuka pronađeni, prva je recitacija već bila gotova. Nije se puno razumjelo što je govorio. Stranac je tako potpunu pažnju i reakciju dobio tek na trećem svom izlazu, s pjesmom “Još ništa se ne zna” – o smrti svoga oca. Kanđžija je također izveo pjesmu “Ne brini se ništa” o smrti svoga oca u posljednjem setu, s porukom da zagrlimo i volimo svoje bližnje dok su još ovdje. Obojici su to bile najteže pjesme za izvesti, a evo, ja sam danas došao kod svog starog na sarmu, i jako mi je drago što to još uvijek mogu. Hvala dečkima, i svaka čast za kanaliziranje emocija kroz stihove.

Kad smo kod stihova, samo da napomenem koliki je užitak bio slušati pravi kvalitetni rap sa sadržajem i smislom, s flowom, temama, lirikom, bez kikseva, bez zaboravljanja tekstova, i s dobrim zvukom. Nije bilo gangsterskog glumatanja i preseravanja, čak ima i odličan refren pjesme Kičma, koji kaže “dok ti glumiš da si gangster, ja sam sam sebi master, kol’ko god nosili te maske ja sam samo svoj još više i jače”. Vrhunski! Bez fejkanja. Također, nije bilo veličanja droge i narkomanije niti u pjesmama, niti u razgovorima između stvari. Nisam mislio da ću ikada biti toliko zahvalan na tome, ali došlo je takvo vrijeme. Hvala.

Sve u svemu, ovo je bilo jedno od najboljih mi koncertnih iskustava s hrvatskim rapom. Zvuk, scensko svjetlo, energija, uigranost, profesionalnost, zanimljivost, zabava, cure s violinama (Barbara i Daria), vrhunski bend, odličan izbor predgrupa i međutočaka, kao i odlični dragi ljudi i poznanici koje sam sreo u publici, lijepo iskustvo za pamćenje. Nije mi žao 50 kuna koje sam morao platiti za ulaz kolegi Manuelu iz Unityja, koji je fotkao neke od ovih fotografija (naravno, ove bolje, koje nisu s mobitela).

The post Kanđžija – Plafon, reportaža s promocije appeared first on Hip Hop Unity.

Za zagrijavanje pogledajte spot za najavni singl Bambus i kavijar, a za sami koncert u klubu Boogaloo Kandžija Osjekanović s Golim ženama najavljuje dobar šou. Album Plafon već je zaradio nominaciju za Porina u kategoriji Najboljeg albuma klupske glazbe.

Predgrupe, iliti predreperi, pa čak i među-aktovi će biti Pendrek i Stranac, što sve zajedno upućuje na hip hop večer vrijednu posjeta, budući da se radi o zanimljivim reperima. Tko je poslušao njihove solo albume zna da je riječ o originalnom zvuku i stilu koje ponaosob predstavljaju.

Za upad u Boogaloo izdvojite 50 kuna u pretprodaji, ili 70 kuna na dan koncerta, a karte možete kupiti online u sustavu Entrio, tj. ovdje.

Hip Hop Unity će popratiti promociju video reportažom. Vidimo se.

The post Kandžija – promocija albuma Plafon appeared first on Hip Hop Unity.

Predrag Vukčević, beogradski reper poznat pod pseudonimom Bege Fank, poslao mi je link na svoj album, sa željom da ga recenziramo baš mi. Zanimljivo! Svaka čast frajeru. Prvo sam poslao poruku HHU uredništvu “da recenziram srpski rep?”. Ne? Da? Zašto ne? Svi se slažemo. Ok. Pa evo ga.

Album poslušajte ovdje.

Izmaltretirao sam ga da nam se predstavi najbolje što može, pa prenosim samo osnovno:

Rođen 78., postao reper sredinom 90-ih, blejao na beogradskom Platou i Trgu s ekipom od kojih su danas najpoznatiji Ajs, Timbe, pokojni Miki Boy, Juice, Shorty, Ikac VIP, Šef Sale itd. Dakle, ljudi koji su stvorili novu rap scenu u Srbiji. Kaže kako su neke stvari skužili slušajući Blackout klasike. Dugo je vremena bio DJ, gdje je stvorio poprilično uspješnu karijeru, nastupao na ogromnim događajima, a koju je okončao 2004. godine. Te je godine snimio svoju prvu rap strofu u studiju, i od tada počinje zanimacija za rap karijeru. Iako je, dakle, iskusan, ovo mu je – album prvijenac.

Nakon što sam par puta preslušao album, moram napomenuti da je to konceptualni projekt. Stvarno je poseban. Zašto? Nije album u klasičnom smislu riječi, već je više poput osobnog filozofskog rada, ima osnovnu premisu, koju pokušava potkrijepiti uvijek novim dokazima, tj. temama i motivima kroz isti filter poimanja. Slična me stvar davno oduševila kod Mikea Skinnera, aka The Streets, na albumu A Grand Don’t Come For Free. Znam da je ovaj uvod trenutno nejasan, zato ću prvo opisati sadržaj materijala, a na kraju objasniti filozofiju iza svega. Ne gasite internete, ostanite ovdje jer je zanimljivo!

Prva stvar, Budući bivši fank, počinje laganim instrumentalom, i na prvo pojavljivanje vokala ne znaš što očekivati. Ne ističe se ni dobar flow, niti osobito dobre rime, ali čuje se štih rapa 90-ih godina. Funky lagani instrumental vuče na LA zvuk iz zlatnog doba 2Paca, Drea i Snoopa. Cijela je stvar opuštena, solidna produkcija, osobno najzanimljiviji tekstualni moment “ko nema u životu, ima u rapu”. Već na prvoj stvari naslućuje se da slijedi album njegove osobne filozofije. Dobar početak.

Druga stvar, Bogoslovija, skit o kulturi kurčenja, zanimljiv isječak analize Juliusa Baileya iz knjige Philosophy and Hip-Hop: Ruminations on Postmodern Cultural Form iz 2014. godine. O impostaciji uloga u društvenom teatru rapa. Zanimljivo je da je ovaj afroamerički autor, profesor, u toj knjizi uvrstio čak i samoga Bege Fanka u analizu, a citiran je i još jedan MC s ovih prostora – Zondo. Filozofija s početka teksta ove recenzije premisa je nekoliko poglavlja ove knjige, a tekst se u engleskom izvorniku pojavljuje i kao “spot” za vrijeme druge/treće stvari. Uvjetno rečeno, ako brojeve uzimamo kao odvojene logičke cjeline. No, u globalu pjesme kao pojedine cjeline nisu ni bitne, ovaj je album zamišljen da se sluša u komadu.

Dakle, skit i pjesma Aloja Vera su spojeni. Instrumental ostaje u istom štihu zapadne američke obale devedesetih. Gostuju Mr. Doo i Marko Louis. “Ja repujem o sebi, dakle postojim”, smisao pjesme, “Bog je dobar, i od boga nema bolje, ja sam bog, i tako stvari stoje”. “Nema kukanja, ni hejta, ni loženja na ribe”, kaže Bege Fank. U cijelome albumu nema niti jednog betl momenta. Dakle, album je potpuno reperski, ali opet drugačiji, govori o temama koje su mnogi dotakli, ali na potpuno drugačiji način. Isključivo fokusiranje na sebe, a nigdje nije rekao da je bolji od ikoga drugoga. Ovaj je konceptualni album kreirao i zaokružio vlastiti smisao, a uz glatke instrumentale, dobar glas i flow, duhovite rime i opuštenu atmosferu, uspijeva ne samo održati pažnju od početka do kraja, već i prenijeti dobro raspoloženje, entuzijazam, opuštenost i sveukupno dobru vibru bez osvrtanja na ikakve negativne aspekte hip hopa ili života. Ovo je esencija dobre vibre rapa. “Hardcore je smeh, a ne nadrkani pogledi” kaže. Mene nasmijalo bro (bre?) :), evo, hvala ti! Na trećoj stvari već pokazuje vještine na flowu, uz pjevni G-funk refren i nastavak produkcije stila kao i do sad. Sve ostaje isto, glatko, teče, do sad se već ufuraš u spiku i prepuštaš da te nosi kamo nosi. Čilaonica čista. No, već otkrivam sadržaj ostatka albuma jer sam nestrpljiv. Idemo dalje.

Četvrta stvar, Banka, evo, ovo je čisto izdrkavanje sad već – mislim, pjesma je o tome. Duhovita stvar opet o sebi kao bogu, i zaradi u banci sperme.

Peta stvar ima čak i svoj spot. Neke rime. Kaže “budi bog sa mnom”. Smisao je da nađeš sebe i predstavljaš sebe i svoju filozofiju isto kao što on to radi za sebe. “Hodaj svuda, al ne za mnom, budi bog sa mnom”. Ergo, uživaj u tome što jesi. On uživa skroz.

Šesta stvar (valjda) Zimi zami zum. Neka plesna zajebancija, brzo repanje, Bege dokazuje svoje reperske vještine kroz flow. Pozitiva. Gostuje mu Nataša Guberinić.

Sedam, skit Dosadni funk, filozofija o borbenosti, dosadi, funku, o dobrom i zlu.

Osam, Lajk lajkujem, gošća Ivana Zečević. Stvar ima spot, ako želite gledati Predraga u raznim vodama. Ne kužiš? Idi pa vidi. Stvar o društvenim mrežama. A možda i nije. Više je o samome sebi. “Samo stilovanje, bogovanje, samo to i malo tvitovanje, postovanje”.

Devet, Stil. Odličan instrumental, totalno funky. Pjesma o svom stilu. Predivna lakoća postojanja.

Deset, Begefank odelo, pjesma o sebi i modi iz svoje perspektive. Sad već očekivano, ali odlično!

Jedanaest, Predrag Vukčević, reprezent rap na beatbox.

Dvanaest, Ja sam jarac, zajebancija o horoskopu, i ko fol jarac je car. Dobro, nek mu bude. U pjesmi koja je o tome. Rođen je 25. prosinca saznajemo. Krajnje minimalistički spot, ali zanimljiv. Božićne lampice oko glave, kruna na glavi, čak napominje i da je Isus jarac pa je zato i on car. U spotu se pojavljuju i najpoznatiji svjetski jarci. Provjerite tko su.

Trinaest, skit Skromni fank. Zajebancija. Kaže da mu je svaki dan rođendan, kao i Vojko V.

Četrnaest, Cvaki dan praznik, evo i pjesme o tome da svaki dan slavi, ima spot, pomalo trappy pjesma. Po meni, jedina malo slabija do sad, ali to je samo zbog mojih vlastitih preferencija. Pomalo mi je smor ova. Sporo, pjevušljivo, bez sadržaja. Spot zajebancija. Gostuje Ivana Zečević. Pada mi koncentracija. Brzo dalje!

Petnaest, Sećam se svega, opet fini rap, koncentracija spašena! Pjesma o izlascima, sjećanjima, prošlosti svog života…

Šesnaesta stvar je već bonus traka. NNČ. Nabrijaniji instrumental od ostalih, kao i rap. Old skul prizvuk, reprezent stvar. Dobili ste Bege Fank, nema na čemu.

Sedamnaest, bonus. Polu-remiks treće stvari Aloja vera, sad još gostuje i Mikri Maus.

Osamnaest, brža stvar, old skul funky zvuk. Još jedan bonus, Dobar rep, pjesma koju je napravio pod pseudonimom Lou Benny (izvedenica od lubenica).

Album gotov.

A sad, dame i gospodo, objašnjenje!

Kaže Predrag Vukčević, aka Bege Fank, da je ovaj album posljednji svježi rap reprezent album na svijetu. Zašto? Zato što je smisao reprezenta kurčenje, tj. hvalisanje, tj. predstavljanje sebe kao velike face. U povijesti rapa to se kurčenje uvijek vezalo uz betl moment, gdje se “bolji” ili “najbolji” uvijek veže u usporedbi s nekim. No, čim se uspoređuješ s nekime, ti automatski postaješ relevantan samo u postojanju drugih! Dok postoje oni, ti si bolji, ili najbolji, pa čak da to i priznaju. Kroz povijest rapa bilo je momenata gdje su reperi odbacili uopće mogućnost uspoređivanja s drugima, poput A Tribe Called Quest, stvar Can I Kick it “If you diss us, we won’t even think of”, Andre 3000 (Outkast) u Two Dope Boys, cijela strofa o sucker MCju, Zondo u Kraljevima “ako te ne pomenem znači da ne postojiš” / “šta se imam borit s bijednikom kad nemam šta pobijedit”… Ali Bege Fank ima koncept cijeloga albuma Dobar rep, ne samo strofe ili pjesme, gdje se predstavlja kao apsolutno dobar, dakle bog. Ako imaš crtu, za koju kažeš da je ravnija od drugih, ona je možda i najravnija, ali u usporedbi s ostalim crtama koje imaš. Ali zato apsolutno ravna crta? Bege Fank ne želi biti najbliže apsolutno dobrom, već čisti apsolut dobroga! Neusporediv! Dakle, nema nikakve potrebe za betlom, za usporedbom, za dissanjem… Zato kaže da je bog, i da zato nema daljnjeg reprezenta koji je moguć iznad toga. To je cijeli koncept albuma. I zato je ovaj album pun dobre volje i opušten, kad nema nikakve potrebe za uzrujavanjem ili razmišljanjem o ičemu drugome osim sebe samoga. Bog je zadovoljan sobom.

Jedan od komentara na youtubeu kaže “previše filozofije burazere”, no možda je to napisao netko kome je draži gangsta rap. Ili bilo koja verzija uobičajenog rapa koji se već skoro može raditi i po špranci. Previše filozofije? Filozofija je upravo ono što nosi cijeli album jer je nova i svježa! Ovaj album i jest čista filozofija! Album jako lijepo teče, sat vremena fine vožnje. Doslovce. Slušaš ga na snowboardu, u autu, dok šljakaš bilo gdje, provjereno dobro funkcionira! Bege Fank te skroz ufura u svoj film, ujednačeno je funkastičan i produkcijski sličan u cijelom trajanju. Osjeća se ljubav prema zvuku LA 90-ih.

Instumentale i beatove na albumu su odradili Zuba, Anke, Skubi, Salier del Flores i DJ Milanda, miks i master SevdahBABY, gostuju MF Ra, Mr. Doo, Marko Louis, Nataša Guberinić, Ivana Zečević, Sick Prime, DJ BKO, DJ Rokam i Mikri Maus.

Ocjena albuma: 5/5

The post Bege Fank – Dobar rep appeared first on Hip Hop Unity.

The post Nova Sorta – Staro slovo (video) appeared first on Hip Hop Unity.

The post Loki – Petar Pan (video) appeared first on Hip Hop Unity.

No, zanemarimo moj početni predznak plusa, ovaj album recenzirat ću opet iskreno i što objektivnije mogu. Također, u startu odmah napominjem da Vojka neću ocjenjivati istim kriterijem kao nekog mladog repera koji snima prve pjesme i izdaje prvi album. Kriteriji, ako itko pošten sudi, ne mogu biti isti za sve. Vojkovi singlovi koje sam čuo singlovi su godine u rapu. Neusporedivo s albumima repera koji tek počinju. Tako da je ovo moj subjektivni sud, također temeljen i na očekivanjima.

Fama oko Vojka i albuma zaista je zanimljiva. Kako to? Pa čovjek se vrti po radijima, za njega su čuli ljudi koji veze nemaju s hip hopom, čak sam i u razgovorima s izdavačima često naletio na temu Vojka i pripadajućeg hajpa. Svaka čast. Treba to izvesti, ma tko što mislio o njemu. Moja žena mijenja radijsku stanicu kad ga čuje, ja joj objašnjavam da ne kuži spiku. Frajer je izmislio nešto novo u igri gdje je već sve predvidljivo. Repa na sedamosminski ritam. Majkumu, fora je. Njoj nije. Meni je. Očito ima još puno ljudi kojima je, sigurno i na portalu koji se bavi hip hop kulturom.

Pa ajmo secirati stvar po stvar.

1. Ne može – po meni niš posebno od pjesme, osim humora. Ima taj cijeli novi trend repa gdje napišeš jedan stih i onda stalno ponavljaš isti flow. Zapravo samo mijenjaš riječi unutar tog stiha. Poput dječje bojanke ili slagalice. Ne mogu reći da cijenim to, zato što je nevjerojatno jednostavno. Neki novi reperi snimaju tako cijele albume, cijela karijera im je na istom jednostavnom flowu, uvijek jedno te istom ritmu repanja, a s pauzama među stihovima ne zahtijeva apsolutno nikakvu vještinu. Čini mi se da to odgovara klincima jer baš svaka šuša na taj način može repati. Dovoljno je ubaciti stil, nešto poput “ja sam opasan” pa srati gangsterske spike, ili spike o drogi, i tako možeš unedogled. Nećeš se umoriti na koncertu, može ti gostovati i najveća budala, netko tko nema veze s rapom na ijedan način, zato što to može stvarno odrepati baš svatko. Ok, Vojko je ovdje ipak razinu iznad zato što ubacuje višeslojne kombinacije ideja kroz stihove. Poput dobrog stand up komičara, bacit će foru, nasmiješ se, ode dalje i nakon kratkog vremena baci panč nadovezujući se na prethodnu foru. Utoliko se odmaknuo od ostalih koji pile po ovom prejednostavnom stilu. Koristi banalnost na uspješan način, simpatično jer je prožeto svima prihvatljivim forama, autoironijom i višeslojnošću ideja. I dalje, ovo može stvarno svatko, nisam impresioniran, ali respekt zbog ponekog blica inteligencije. Nema teme, baca motive, interne i eksterne spike koje zvuče kao da nešto kaže, premda ne kaže gotovo ništa. New skul, pomalo trapski. Kladim se da obožavatelji kažu da je zabavno. Jednostavan beat, dobra produkcija, solidan spot. Zabavno nam je.

2. Zovi čovika – pjesma me oduševila od kad sam je prvi put čuo! Jedna od najboljih, tj. najzanimljivijih pjesama u rapu općenito. Tko je ne voli ne kuži igru ritmom ili nikad nije repao. Dobro, naravno da postoje i drugi razlozi ako netko želi ne voljeti nešto, ali ovo je stvarno fora slušati. Treća me strofa apsolutno oduševila, nepredvidiva je nakon prve dvije. Vojko je dobar u onome što sam oduvijek cijenio kod njega – u hrabrosti poigravanja rapom. Time se izdvaja od ostalih i tako stvara inovativnost. Po meni favorit s albuma. Tekst nije nešto što bi me zadivilo, švrlja po svemu, ali zato stil, flow i humor definitivno jesu. Zabavno. Frajer se sprda na samoga sebe, na veličinu svoje ćune, dok svi reperi hvale svoje imaginarne veličine ćune, a nije mu problem ni takav proćelav i gadan pokazivat se po spotovima. Ok, pretjerujem, simpatičan je Vojko, ali ne uljepšava svoje mane i to je nešto sasvim svježe na sceni. Spot odličan. Koliko je onaj klinac s lošim flowom evoluirao? Jako, iznad očekivanja!

3. Pasta Italiana – meni ovo iskreno ne valja. Cijela je pjesma alegorija, zapravo je priča o drogi. Sve na isti flow, nepodnošljiva lakoća postojanja i repanja. Toliko banalno i lako da i Huljić može repati na ovakav način. Znam da mnogi izgaraju na ovu pjesmu i neće se složiti, ali meni nema dobog elementa za izdvojiti. Eventualno je fora proučavati prenesena značenja i skrivene poruke, ali to mi je, s obzirom na temu, zanimljivo kao i dešifriranje dilersko-narkomanske frazeologije. Zaboli me. Instrumental skoro ništa, Huljić se pojavljuje da bi sve bilo fora. Već viđeno kod Fil Tilena. Ok, produkcija odlična, svaka čast, spot jako dobar.

4. Rođendan – evo ga, ajmo malo na trap, ide to. Znam, zabavno je ekipi. Tako kažu. Meni banana. Siguran sam da upravo ta mrtva jednostavnost koja meni diže živac obožavateljima zapravo pruža veliko zadovoljstvo. Svatko to može, zato i svi to vole. Ništa trud i vještine. Samo zabava. No, to je takav trend: sve je podređeno tome da bude zabavno, jednostavno, nezahtjevno i banalno. Jupiii! Kužim da nekome može biti zabavno, ok. Meni nije. Zabavna mi je inovativnost, trud, ma bilo kakav trud, a ovo je jednostavno bacanje balege na hrpu. No dobro. Tko voli, nek izvoli. Dapače.

5. Ceca u Parizu – jednostavan, ali zanimljiv beat odmah u startu. Evo ga, opet se trudi. Bit će dobro. Repanje je zanimljivo, iako puno nadosnimavanja pa ajde… Wikluhov flow je na momente iznenađujuće loš. Najveća kvaliteta ove pjesme je nabrijana energija. Beat i vokali si dobro pašu. Moram priznati da sam očekivao veći standard tekstova na albumu kad sam čuo prvi singl Zovi čovika. No, tekstovi su kroz cijeli album zadržani na priličnoj banalnosti, što je zapravo odlično za popularnost. Komercijala. Nemoj pametovati i komplicirati, radi zabavno i udaraj na energiju. Dobro je to za širu masu. Odlično. To je poput filmova – pravi ljubitelji i kritičari često su prezahtjevni, pa vjerojatno i ja spadam u to kad ovoliko seciram materijal. Previše očekujem. Ono što masa puši i prati najčešće je suprotno od preferencija istinskih ljubitelja ili kritičara. Zabavno je? Uživajte! Osim toga, svi mi radimo neke stvari za lovu, samo što je ok i priznati “da, to što radim i nije neka umjetnost, ali donosi mi lovu”.

6. Cilit beng – ok, evo priznajem, ova pjesma je i meni zabavna. Toliko je banalna da je to fakat duhovito. Trebaš biti toliko blesav. Možda čak i sprdnja na vlastite pjesme s prenesenim značenjem, zato što je toliko glupa da prirodno tražiš neko dublje značenje, a nema ga. Mijo Mirković, aka Mate Balota, svojevremeno je za svoju pjesmu Koza, nakon pustih filozofija i analiza sa svih strana rekao da je samo pisao o kozi. I to je to. Duhovito je o kakvoj gluposti su Vojko i Oreb napisali pjesmu. O čišćenju stana. Osim ako ja nisam opet propustio neki smisao, ne bi bilo prvi put. Život prenesenog značenja će mi proći bez da ga vidim. Neću više posebno napominjati kvalitetu produkcije u svakoj pjesmi jer je na visokoj razini.

7. Popaj – ljudi moji… Ja ne kužim što Vojko konzumira i što ovo sve znači, ali ok. Dobro zvuči. Popaj. Možda šmrče ona sranja kojima te zaskaču na Zrću. Ne znam što reći više, iskreno. Glupi tekst s dobrom produkcijom, stvarno ko crtić, eto, vidim Popaja. Evo, slobodno neka mi netko argumentira kvalitetu ovoga teksta ako je u stanju. Ja ne vidim čemu. Zabava valjda. Jupiii!

8. Kako to – pa ajde više Vojčino neka tema, znao sam da imaš nešto za reći. Dobro, čuo sam singl prije pa sam znao. Po redoslijedu albuma bih se pitao. Jebena stvar, jeben spot! Ovo se zove trud. Čuo sam stvar već puno puta, odlična mi je! Trud oko isntrumentala, oko ideje, oko spota, to cijenim! Duhovita kritika mnogih pojava hrvatskoga društva. Još jedan favorit s albuma, kao i drugi Vojkov favorit za singl godine.

9. Machare – smiješan početak pjesme. Pjesma korektna, sanjivog ozračja, pristojne lirike, koketira s motivima ludosti, sve u svemu dosta dobra stvar. Poigravanje flowom i ponovno inovativnost, odmak od banalnosti koja je preuzela, po meni, većinu albuma do sad.

10. Marjan – fora pjesma. Dosta zanimljivo. Mračno, pomalo duhovito, pomalo poremećeno, zanimljiva lirika. Priča psihopata o ubojstvu cure. Dobro obrađena tema, pomalo nikkejvovski ili džonikešovski iz mračnih pjesama.

11. Damp around – pa ajde, zanimljiva i duhovita pjesma. Plus. Vječno zanimljiva tema i obrada iste. Dost dobar humor reklo bi se. Očekivao sam parodiju, a na kraju ispala čak i bolja stvar, pomaknuta na drugi način.

12. Hip hop – pjesma o Kreši i Vojku koji se puno drogiraju i onda su debili u klubu. I onda je to, kao, super. Možda Trainspotting maštarije. Zanimljiva produkcija. Tekst zapravo i nema veze s hip hopom, osim ako su njih dvojica hip hop pa je to to.

13. Bach – trappy pjesma o sebi samom, kao što svi reperi sami sebe pohvale na albumu. Ok. Zanimljiv flow. I igra riječi – Vojko V je-Bach. Kužite, ne?

Evo, nakon preslušavanja cijeloga albuma moram priznati da sam očekivao više. Naravno, prema kriteriju prema kojemu bih ocjenjivao druge rap albume ovo bi bila bolja ocjena. Primjerice, zanimljivošću je iznad 90% repera. Ali toliko praznoga hoda, toliko bezveznih pjesama nisam očekivao. Očekivanja su možda prerasla album zbog Vojkovih odličnih dosadašnjih singlova Zovi čovika i Kako to. Singlovima je nadrastao sebe. Svejedno, album je jedan od najboljih albuma koje sam čuo ove godine. Šteta da nije bolji. Eto, malo sam razočaran, ali neka to ostane moj stav. Nema to baš nikakve veze s preferencijom zvuka, ol skula, nju skula, rapa, trapa, apsolutno mi je svejedno, sudim samo na temelju svoje što poštenije analize materijala. Teksta, rima, flowa, stila, produkcije, instrumentala, zvuka, smisla, poruke, inovativnosti, svježine, originalnosti… Vojko je reper s velikim potencijalom koji je djelomično ispoljio na ovom albumu. Šteta zbog pjesama koje zvuče kao da samo pune minutažu albuma. A možda je njemu (i publici) to jako fora, ja se moram izuzeti iz toga, meni je šuplje. Osim singlova koji su stvarno ubojice, i svaka mu čast na njima.

Ocjena 8/10 – poklonjena, više zato što nema puno dobrog konkurentskog materijala.

P.S. Za sve koji će pitati kako to da sam Rensu dao 8, kao i Vojku – kriteriji su apsolutno drugačiji! Jedan tek snima prve pjesme, drugi ima 20 godina karijere u guzici, iskustva kao rijetko koji reper. Normalno da nisu u istoj kategoriji, i to je jasno. Ali i za Crni kisik bih dao 8/10 jer cijenim trud, osobito inovativnost mladih izvođača.

Nadam se da će biti više pjesama s trudom ubuduće.

Pozdrav!

The post Vojko V – recenzija albuma appeared first on Hip Hop Unity.

Nakon podužeg vremena evo nove recenzije albuma. Jednostavno nisam stizao, a evo, i ovo pišem iz daleke Grčke, loveći slobodan dan. Osobito mi je drago što ću recenzirati album prvijenac, prvi rad mladog repera pod nazivom Rens.

Prvo što sam nakon downloada provjerio je cover albuma. Cover je minimalizam, prevladavajuće hladne plave boje na fotki repera i s jednostavnim logom pseudonima. Prvotna informacija je u redu, ne čini se da bi trebalo uslijediti neko preseravanje. Nakon preslušavanja svega mogu reći da i cover paše u cijelu priču. Cijeli sam album preslušao nekoliko puta kako bih utvrdio gradivo i da ne sudim na temelju prvog dojma.

Album ima nekoliko svijetlih točaka. Vrlo je skladan i predstavlja smislenu cjelinu. Odlika je to većine repera koji profesionalno pristupaju svojim projektima. Njihovi su albumi nešto poput kompilacije akutnih raspoloženja. Na taj način za singlove albuma može se izabrati bilo koju pjesmu, zato što sve gotovo podjednako predstavljaju istu cjelinu. Od ostalih svijetlih točaka može se reći da su svi instrumentali odlični, zaista nema ijednoga da kiksa i ruši standard ostalima. Također, ovdje su u plusevima još i ugodan glas za vokal, kao i ogroman plus za to što na albumu nema puno gluposti poput bespotrebnih psovki, glumatanja, preseravanja i laži. Ovo je jedan zaista iskren, zaokružen i osmišljen album dečka koji pokazuje zanimljiv potencijal. Velika prednost albuma je i to što fura cijelo vrijeme isto ozračje. Uvuče u film autora i ostaje u tom opuštenom tonu od početka do kraja. Ne bih mogao usporediti s nekim već postojećim albumima, no, ako bih morao, bili bi to albumi nekih jazzy repera poput Diggable Planetsa, Jungle Brothersa, Rootsa ili nečega sličnog, ali vrlo nategnute poveznice, samo zato što se drže opuštenosti i furaju taj film kroz cijeli projekt, bez zadrške. Ako zvuči dobro, ako se osjećaš ugodno i opušteno slušajući, to je to.

Naravno, to nažalost ostavlja mogućnost toga da slušatelju postane dosadnjikavo nakon nekog vremena. No, i dalje je to nešto što cijenim puno više od jednoličnog preseravanja psovanjem, gangsterstvom i bacanja gluposti kroz cijeli album, čemu potpada puno veći broj repera. Od ostalih nedostataka može se spomenuti krivo nagalašavanje riječi, što je također česta pojava hrvatskoga rapa, vjerojatno u uživljenosti autora u svoj neki flow. Kad smo već kod flowa, nije revolucionaran, nije inovativan, ali ugodno vozi i nema poteškoća u svom iskazu. Podsjeća i glasom i flowom na Targeta. Još je jedna mana nedostatak konciznosti teksta. Nema jasno izraženih ciljeva, tj. poanti tekstova koje bi upotpunio motivima i punchevima. Volio bih pročitati svaki tekst “crno na bijelo”, odvojeno od glazbe. Na taj bi se način puno lakše procijenila njegova prava vrijednost. Šteta što nije stavio tekstove na YouTube pod opis pjesama. Rens ponekad koketira s pametovanjem, floskulama i praznim frazama, bacanjem teksta koji ne nosi ikakvu informativnu vrijednost. No, bilo bi nepošteno suditi ga prestrogo zbog toga, to je manje izraženo kod Rensa nego kod mnogih hrvatskih repera, a ovo mu je, imajmo na umu, tek prvi album!

Produkcijski je album na sasvim dobroj razini, instrumentali su glatki, dobro umiksani, ništa ne bode uho, niti odskače. Dobro odrađen posao svih koji su sudjelovali.

Najbolje gostovanje albuma dolazi već na drugoj pjesmi Suton, gdje mu je Jungle Leez izvanredno fino otpjevala refrene. Ovo je ujedno, po meni, i najjača pjesma albuma. Najgora, pa čak i nepotrebna, pjesma je pod brojem 6 – Mamacita. Jednostavno je šuplja. Osobito tekstom.

Sve u svemu, ovo je jedan odličan početak karijere mladoga repera. Rens se ne boji pokazati nježnost, ne trudi se uklopiti u rap scenu omalovažavanjem, agresijom i psovkama, pokazuje inteligenciju i respekt kroz cijeli album. Jedan od boljih albuma prvijenaca koji sam čuo u hrvatskom rapu.

Instrumentale su radili: Merula, Koolade, Zaki, Sain Victory, Kushadelic i Breakdown.
Vokalna gostovanja: Jasmin Jazz, Neda Parmać, Eeva, Barbara, Juan Agustin Lopez, Jungle Leez i reper Jura.
Album je snimljen kod Merule.

Ocjena 8/10

The post Rens – Drugačije, recenzija albuma appeared first on Hip Hop Unity.

VJEČNE LEGENDE

Brejkeri koji više nisu s nama, ali su nam zauvijek promijenili stvarnost

Imam sreće što sam generacijski jednak mnogim velikanima koji su izgradili i obilježili hrvatsku hip hop kulturu. Između svih repera, writera, Dj-eva i brejkera, znalo se poklopiti da se udruže ljudi vrhunski u svojoj vještini u pokoji crew. Vjerojatno najjači brejkerski crew koji sam upoznao bili su FreeStyle Kings. FSK. To je, naravno, osobno mišljenje, moja preferencija. Naravno da jako cijenim i druge crewove, kao i klubove, koji su nekad bili vrlo rijetki. Nažalost, neke ljude uzimaš zdravo za gotovo u životu, dok se ne dogodi tragedija koja te zakuca u pod poput pada s ljestvi. Jedan od takvih dana bio je 9. kolovoz 2004. godine, kad su me frendovi zvali da mi jave da je dan ranije (8.8.2004.) poginuo Kolarek. Flor Kilah. Informaciju da bi Goran mogao poginuti nikako nisam uspijevao procesuirati. Lik od svojih skoro 2 metra, mišić na mišiću, žila na žili, čovjek s najviše energije vjerojatno od svih ljudi koje sam upoznao u životu… Kako on može poginuti? Otišao je najveći, najjači brejker kojeg sam upoznao. Prvi iz FSK crewa.

Imao sam sreće da sam ga upoznao kao klinca, još davne 1996. na jednom plesnom natjecanju u Lisinskom, dok break još nije bio ni toliko popularan da ima puno pravih natjecanja. Brejkere si mogao pratiti jedino na kvartovskim i drugim lokalnim okupljanjima, na natjecanjima raznih plesnih kategorija među mnoštvom drugih plesača. Bili su smatrani nekom off-kategorijom, otprilike kao čudni klinci koji izvode vratolomije, a ne ples. Što je, kako vidimo danas, bila slaba logika, zato što većina plesnih stilova preuzima elemente brejka, osobito u urbanim stilovima i u popularnoj kulturi. No, vratimo se na naše legende.

Kolarek i Sejo 

Goran je poginuo. Sve je stalo. Prvo sam mislio da je neka vrsta glupog humora jer Goran je volio crni humor i neugodne situacije u kojima se ljudi ne snalaze. Pomislio sam “ovaj put je pretjerao s forama, nije smiješno”. A zatim sam vidio naslove u novinama. Društvene mreže nisu ni postojale 2004. godine. Nikad neću zaboraviti kako sam kupio novine 3 različita nakladnika, popeo se na Klisku tvrđavu (gdje sam se slučajno zatekao toga dana), čitao te članke na suncu, osluškujući tišinu i vjetar na kojemu sam pustio da mi klize suze s lica i suše se. Čuo sam se s nekoliko frendova koji su mogli znati više o tom događaju. Navodno Goran uopće nije trebao biti u tom autu. Mijenjao je jednog drugog brejkera, koji je otišao dan ranije jer mu se žurilo stići u Zagreb. Navodno je bila kiša dok se njih 5 vraćalo autom iz Italije, i navodno im je neki lik uletio u škarice na cesti, zanio im prednji kraj auta i oni su podletjeli pod šleper. Navodno je lik i pobjegao s mjesta događaja. 5 mladih života, mladih sportaša, brejkera, ugašeno je u tom trenu. Navodno štogod. Nije više ni bitno. Kolarek je poginuo. Čovjek za kojega bih pomislio da je energija koju je nemoguće ugasiti. Što se kasnije pokazalo kao istina. Kolarekova energija obilježila je cijelu generaciju hip hop aktivista. Bio je i ostao vječna legenda. Zato se i organiziraju jamovi u njegovu čast, zato svaki pravi hip hoper izgovara njegovo ime s poštovanjem, zato svi pričaju o njemu i danas, 14 godina nakon smrti. U svojih 25 godina života postigao je nevjerojatne stvari. Višestruki prvak Hrvatske u brejku, čovjek koji je najviše živio što voli od svih ljudi koje sam ikad upoznao. On nije “trenirao” brejk, on je to živio. Brejkao je svugdje i uvijek, nasred ceste, u bilo koje doba dana i noći, uvijek i stalno. Goran, vječni zajebant, lik koji je uvijek imao osmijeh na licu. Nepojmljiva je činjenica da ga više nema.

Atomic Roc (Vlado) i Flor Kilah osnovali su 1997. godine FreeStyle Kings-e (FSK), crew koji je promijenio hrvatsku break scenu i oblikovao je da bude na razini sa svjetskom scenom.

Atomic Roc o svemu tome kaže:

Goran je bio poseban, bio je lider kojega smo svi poštivali i voljeli. Njegov život dotaknuo je svakoga tko se s njime družio i on je sam po sebi bio osoba za koju nema granica. Postoji izreka „Samo nebo je granica“, no za njega to nije vrijedilo. Toliko stvari je otvorio za breakere da je break postao vrlo uvažen na estradi, u kazalištu, kao sport i kao neovisna plesna cjelina koja je dio hip hop kulture. Sve to napravio je kroz šalu i igru sa osmijehom na licu. Ta njegova snaga i jačina njegove energije učinila je to da je za neke od nas zauvijek ovdje i dan danas nam je mjerilo beskomprisnog djelovanja unutar kulture i stava.

Leon, Franc, Sejo, Iko i Sale

Dario Ujlaki, Rewind, mladi brejker iz Virja, poginuo je u prometnoj nesreći 2008. godine. Iza sebe ostavio je nevjenčanu suprugu i malu bebu. Bio je strastveni ljubitelj automobila, i prema riječima svih koji su ga poznavali – odličan brejker i pravi prijatelj koji će nedostajati svima koji su ga poznavali. Njemu u čast u Virju se održavaju Rewind jamovi. Jedini je s ovoga popisa koji nije bio iz Zagreba, član FreeStyle Kingsa.

Atomic Roc:

Dario je bio dio proširene obitelji FSK (nekada prije, dva imena su se stalno miješala: FSK i FDP). Dario je zajedno s prijateljem iz Virja, Ivanom, bio dio ekipe FDP kada se putovalo van granica Hrvatske. To su bili momci koji su iz jedne male sredine poput Virja bili toliko strastveni prema breaku da su bili rame uz rame svima iz FSK ekipe, kao breakeri, ali i kao prijatelji. Goran bi, recimo, volio otići u Virje i tamo provoditi vrijeme sa Darijem i Ivanom.

Sale i Sejo

Zatim, 17. ožujka 2011. godine nestaje Sejo. Lord Tweeks. Sead Kukuruzović. Ovo je apsolutno nejasan nestanak osobe, brejkera kojega smo od milja znali zvati “Buco” jer je bio malo jači od građe prosječnog brejkera. Još uvijek se vodi kao nestala osoba. Još uvijek nije potvrđena smrt. Još uvijek je nevjerojatno da netko može tako nestati u Zagrebu. Čovjek od svojih 35 godina nestao je u roku jednog dana. Pokrenuta je velika akcija potrage na Facebooku, danima i tjednima angažiralo se preko dvije tisuće ljudi koji su ga tražili. Brat mu je specijalac, pripadnik Alfi, tako da su specijalne jedinice pretražile rijeke, šume i nedostupna područja. Ništa. Informacija ova, informacija ona, vidovnjaci, lažne dojave, krive informacije, krivi opisi, bilo je svega, pretvorilo se u kaotičnu agoniju. Sejo, brejker koji je imao zdravstvenih problema, što se odrazilo na njegovo fizičko i psihičko stanje, svojevoljno je odlučio prestati uzimati terapiju i otišao u nepoznatom smjeru iz svoga kvarta, sa Svetoga Duha. Također veseli brejker koji se znao odlično zafrkavati i baciti brutalno smiješne komentare o životu. Obitelji i prijateljima vrlo je teško prihvatiti činjenicu da je nestao bez traga, baš nikakve pametne informacije o Seji nije bilo od trenutka otkad je otišao. Nema ni danas.

Atomic Roc o Seji:

Još jedna posebna osoba bio je Sead Kukuruzović Seyo. Sebe je nazivao Stvoriteljem jer je najviše vremena ulagao u to da podučava druge. Po skillu nije bio taj koji je na vrhu, ali po srcu je, definitivno. Seyo je bio prva osoba koja je nakon osnivanja FSK postala dio tog crewa i to, ako se ne varam, već krajem 1997. ili na samom početku 1998. godine. Bio je apsolutno svoj i stvari je radio na svoj način, iako se to nije baš svima sviđalo. Što ćeš, “osobnost iznad pravila” ipak je neki naš moto. Njega ako si poznavao, onda i dan danas kad ga se sjetiš padaju ti na pamet stvari poput obroka (ćevapi i mlijeko, život na napolitankama i takvih stvari).

Elvis, Hrvoje i Sale

Hrvoje Rešetar, The One, kasnije b-boy imena The Squash (u dogovoru s drugim legendarnim brejkerom Francom, koji je bio The Real One), preminuo je iznenada 27. srpnja 2014. godine. Nevjerojatan slučaj. Hrvoje, dečko za kojim su cure uzdisale, isklesan i zgodan plesač, samo se toga dana, navodno igrajući video-igrice, prevrnuo i preminuo. Čovjek koji ne pije, ne puši, svakodnevno vježba, normalan i zdrav čovjek. S Hrvojem sam se znao sresti i družiti oko područja Oktogona i na Cvjetnom trgu. Kao i za sve ostale brejkere iz ovoga teksta, mogu reći da sam ga uvijek vidio nasmijanog, dobre volje i spremnog za zafrkanciju. Bio je jedan od ljudi za koje znaš da će ti popraviti raspoloženje u istoj sekundi susreta, ma kakav ti dan bio do tad.

Atomic Roc:

Hrvoje je bio apsolutno svoj tip. Iako je bio dio FSK, vrlo brzo – radi unutarnjih sukoba – napustio je kolektiv. Nakon nekog vremena nastalo je pravilo “jednom FSK uvijek FSK”, tako da je on ostao onaj koji i nije i je bio dio tog kolektiva. U početku vrlo razigran, do te mjere da su on i Sale dok su još bili u Megablastu (kod mene na treninzima, prije postojanja FSK) dobijali kazne na treninzima jer su dolazili doslovno igrati se zajedno na treninge i tako narušavati rad za pripreme turneja. No kasnije, kao plesač i kao čovjek, Hrvoje je napravio jako puno i konstantno razvijao nove priče.

Kolarek i Sejo

I posljednji slučaj preminuloga brejkera kojemu je posljednji ispraćaj bio prošloga tjedna – Saša Krnetić. Super Salee. Dečko koji je, poput Kolareka, već bio poznat širokoj zajednici, ne samo hip hop aktivistima. Ponajviše zbog osnivanja svog kluba Atomic Dance Factory (ADF), i nastupa na televiziji, u talent showu, gdje su dogurali do finala. Uzrok smrti bit će poznat nakon službene obdukcije, ali za sad jedino je sigurno da je preminuo od udarca u glavu. Od teorije da se prije koji tjedan udario, za što je vjerovao da je bezazleno, pa se krv kroz naredne dane izlila u mozak, do teorije slučajnog pada toga dana kad je odveden u bolnicu na hitnu operaciju – zapravo nije toliko ni važno. Nije se probudio iz inducirane kome, za koju su doktori vjerovali da će pomoći u oporavku. Ako je ikome potrebna lekcija iz ičije smrti, neka to bude – shvatite svaki udarac u glavu ozbiljno! Ponovno je otišao čovjek koji je utjecao pozitivno na ogroman broj ljudi. Živio je zdravim životom, nije si ugrožavao zdravlje. Mjesec dana prije kobnoga događaja stupio je u brak s Petrom, djevojkom s kojom je hodao već 11 godina. Ako postoji nekakva univerzalna, kozmička pravda, ako postoji smisao svega, u ovom trenutku zaista ih je teško prepoznati. Osobno, trenutno osjećam samo bol, nadam se da ćemo u budućnosti stvoriti velike stvari na njihovoj ostavštini i temeljima, ali danas je teško to pojmiti. Zašto? Zašto Sale? Doduše, teško je prihvatiti smrt bilo koje osobe, osobito mlade, ali ovi mladi brejkeri, puni života, koji donose samo pozitivu u našoj prilično sivoj hrvatskoj realnosti… To su zaista tragedije. Veliki gubitci obiteljima, prijateljima, poznanicima, ali ogromni gubitci hrvatskoj hip hop sceni! Ogromni gubitci, ali i ogromne lekcije, inspiracije i zaduženja za daljnji trud. Zaslužuju vječno poštovanje i sjećanje svih nas.

Atomic Roc:

Sale, ili kako je on volio da se to ime nadopuni: Super Salee, bio je osoba koja je znala samo jednu stvar „mogu brže, više i jače!“, i tako je i živio! Bio je dio oba kolektiva FSK i FDP, no FSK je prestao koristiti jer mu tu stvari nisu bile čiste (mi smo turbulentna ekipa), no FDP mu je bio crew tamo od 2005. godine. Iako je već ranije nastala trupa pod imenom Atomic Dance Factory koja je bila njegov glavni fokus i s kojom je prošao vrlo zanimljivu priču o uspjehu koju će, nadam se, daljnje generacije nastaviti i na taj način odati počast čovjeku koji je sve to stvorio…

Sejo

O životima i smrtima hrvatskih brejkera pitao sam za komentar i osvrt još jednu legendu hrvatskog hip hopa, njihovog vršnjaka, kolegu i bliskog prijatelja, b-boya Elvisa, tj. El-Rocka:

Stvarno je čudno kako su se okolnosti poklopile da su svi ti momci tako mladi otišli, ostavivši iza sebe neizbrisiv trag i spoznaje koje znače nama koji smo ih znali – SVE. Većinu ih poznajem još od 1996., kad sam tek počeo brejkati. Bila je to dvorana u Ivanićgradskoj ulici, republike Peščenice. Tada nas je bilo stvarno puno. Dvorana je bila dupkom puna mladih njuški koji su u to vrijeme harali Klubom 88 i i Amazonom. Sale (Saša Krnetić, Super Salee) i Reš (Hrvoje Rešetar – Squash) još tada bili su duet koji je vječito bio nerazdvojan, i u svađi, ali i u igri. Sudeći prema tome što su počeli brejkat malo prije od ostalih, brzo se u krugovima uspostavila hijerarhija između novajlija i ekipe koja je unutra. Na drugom dijelu dvorane je bio Goran (Goran Kolarek – FlorKilah), lik koji je već svojom pojavom tražio da u krug ulaziš ko da ti je zadnje, i da daješ sve od sebe. Negdje u sredini dvorane sjedio je Seyo (Sead Kukuruzovic – Lord Tweex). Pomalo hladno i nezainteresirano promatrao je okolinu namještajući kapu i uvježbavajući headspin. Bio je to jedan trenutak koji je meni odredio narednih 20 godina života. Svaki od ovih likova imao je jednu zajedničku crtu – postojalo je to nešto u što su oni vjerovali, što ih je inspiriralo da žive život punim plućima. Često puta kad pričam o njima, navedem da su u svom kratkom životnom vijeku preživjeli nečija 3 života. Od početka do kraja. I gdje ćeš veće lekcije i ostavštine? Od te Ivanićgradske pa nadalje, u godinama koje su dolazile stvorila su se divna i duga prijateljstva. Svadilo se, ljubilo i plakalo, slavili smo i betlali svakoga tko nam je stao na Crtu prezentirajući time i grad i našu zemlju i postavivši se na europsku brejkersku mapu.

Ljudi moji… Kakvi su to dani bili… Nemate pojma. Mimo jedne male skupine ljudi koji su bili dio te priče i vremena… E možda jedino oni mogu zamisliti i znati količinu pomiješanih emocija dok pišem sve ovo. Goran je bio poseban lik. Osoba koja je u potpunosti posvetila svaki dio svog vremena u ono što je najviše voljela i vjerovala, postavljajući time kvalitetu i trend življenja za našu malu zajednicu. Priča i anegdota je bilo na tisuće, pa izdvojiti možda najbolju bilo bi preteško. On je bio prva linija iza koje samo se često puta skrivali i provlačili. Činjenica jest da tek kad smo izgubili jednoga takvog lika, tek onda smo se trgnuli i počeli zaista tražiti u sebi onaj dio koji je Goran pokrenuo ili inspirirao.

Seyo je bio isto tako poseban lik. Sjećam se jednostavnog ljetnog dana, dogovor je pao da se nađemo u Oktogonu, napravimo trening i onda skočimo do Žapca i kupimo neki sok i napolitanke te uz Manduševac da se podružimo i zabavimo. Uvijek smo nosili i kameru pa je dobar dio provoda i zabilježen za trajno sjećanje. Druženje se polagano bližilo kraju, a netko je Seyu upitao: I? Kad se budiš? Svi se već lagano smijemo, a on odgovara: u 4.50, lovim jutarnji bus s Bijenika i palim u kiosk (tada je silom prilika pristao raditi u kiosku da se ušpara neka lova za put na BOTY – Battle of the Year). Kako je sarkazam bio jedan od naših najdražih načina zezancije, netko ga je usputno i upitao: pa kad ćeš spavati? Tu majstor odgovara: spavat ću kad umrem! Sve smo snimali kamerom, što je manje bitno, ali svi smo upamtili taj trenutak… Koji danas, barem meni, vrijedi neprocjenjivo. Hrvoje je bio isto poseban lik. U nekom trenutku život nas je porazbacao na različite strane i svatko se gradio i stvarao. Hrc je bio izgarajuća energija, lik koji je znao puno davati i podnositi. Sjećam se jednoga nastupa koji je Hrc sredio… Plesali smo u Rijeci na državnom natjecanju latino plesova. Bili smo gosti događaja i svi su nas lijepo dočekali i počastili srdačnim pljeskom i ovacijama. Ja sam bio na knap vremenski, trebao sam stići na posao u noćnu smjenu. Al Hrc je stalno ponavljao “ma bumo stigli, nemaš frke”. Sjeli smo u njegovog Nissana i do Zagreba lik nije spuštao gas ispod 200 km/h. Pred Zagrebom auto je počeo sam od sebe usporavati, a mi smo jedino mogli pozvati vučnu službu. Motor je kapitulirao, a ja sam zakasnio na posao. Rekao bi da je Hrc živio kao i njegov auto – gasom do daske, do kraja!

Saško, koji nas je posljednji napustio, bio je kombinacija sve trojice svojih prethodnika. Isto je bio poseban lik. Smiješan i zabavan, jasnog stava i moćne vizije u ono što vjeruje. Stvorio je jednu cijelu plesnu priču odgojivši generacije plesača i postavivši standard street plesa na domaćoj plesnoj sceni. Saško je znao iz Stenjevca sjesti na bus i odvaliti put do Dubrave da plešemo u mom podrumu i slažemo kombinacije. Vjerovao je da može… I živio je takav život.

Svi mi koji ih pamtimo, imamo neprocjenjivu priliku učiti i spoznati vrijedne lekcije iz života ove četvorke. Cijeniti svaki trenutak koji doživimo i pokušati živjeti najbolju verziju sebe.

Jer samo takvi trenuci se broje.

Elvis i Sale

Kolarek, Iko i Sejo

Oproštaj od brejkera tužna je stvar koju svatko od nas nosi u sebi na svoj način. Ali njihovi su životi obilježili našu stvarnost na sasvim životan i pozitivan način. Zato ih trebamo slaviti veseljem, smijehom i pozitivom, načinom na koji se družimo sa svim brejkerima u našoj hip hop kulturi. Zato, vidimo se na nekom betlu ovdje dolje u budućnosti, na nebu je već spremna opaka ekipa!

Za naslovnu fotku hvala Mario Vrbanec! Za ostale fotke hvala Goranu Filipoviću – G/Hard na privatnoj kolekciji FSK.

Rest in Power, Our Hip Hop Friends!

Goran Kolarek – Flor Kilah; Sead Kukuruzović – Sejo/Lord Tweeks; Hrvoje Rešetar – The One/Squash; Saša Krnetić – Super Salee

The post VJEČNE LEGENDE – preminuli hrvatski brejkeri appeared first on Hip Hop Unity.

Što vas je inspiriralo da uopće počnete repati?

Woo: Mene je inspirirao Život velkog grada, i takve neke stvari, poput Wumahove Povratak u metropolu. Ulovila me želja za pisanjem čim sam čuo rap stvari na hrvatskom. Već sam slušao rap ranije, ali strani.

Target, jesi li ti onda pionir zagrebačkog rapa?

Target: Nisam, ja sam druga generacija, recimo tak. Igrali smo nogomet u kvartu i Matija je napucao loptu prek ograde u vrtić. Šunjić i ja smo jedini slušali rap u ekipi, pa smo ga počeli zajebavati “Fat man is on the wall, he gonna get the ball” (hahahaha), to su bile prve rime koje smo repali. Napravili smo grupu NiB, New in Business, i tak smo počeli repati.

Koliko si imao godina tad?

Target: Ne znam, jedno 13-14 godina valjda.

Hit Depo, Tram 11 – Hrvatski velikani. Prvi pravi, veliki hrvatski rap hit. Bio je nekih 8 tjedana broj 1 na top listi, pola godine stvar nije silazila s liste. Sjećam se tog razdoblja, još nitko nije imao album na disku, ali svi smo znali da će zavrtjeti rap spot na televiziji i bilo nam je to nevjerojatno.

Woo: Puštali su i prije nešto malo Renmana, ali nije bilo puno graje s tim…

Target: Na Top DJ Magu je gostovao Electro Team…

Dobro, da, ali ovo je bio prvi hip hop pokret, cijela ekipa i organizacija iza jednog benda, jedne stvari, spota. Svi smo znali i čekali što će se dogoditi. Koja su vam bila očekivanja tad, i jesu li se ostvarila?

Woo: Stojedinica je tad već vrtila stvar jedno pola godine. Na Domaćici i tako, išlo je, rekli smo “ajmo snimiti taj spot pa da nas šira publika čuje”. Očekivali smo da će nas zbog spota čuti ljudi, bit ćeš na telki. Imali smo očekivanja da se probijemo malo jače. Ali kad je to eksplodiralo, nismo očekivali da će baš tako biti. Nismo mi tad bili svjesni toga što radimo.

Target: Danas je takvo vrijeme, svi očekuju nešto. Prije se nije očekivalo. Radio si to što voliš samo zato što to voliš. Ako je Frx rekao da je dobro, svima bi osmijeh došao na lice i bili smo zadovoljni s tim.

Istina, sjećam se i što je sve prethodilo snimanju stvari – to si mjesecima probavao, repao drugima, pitao što misle, a studijsko snimanje je bio vrhunac tog procesa.

Woo: Tako je, sjeti se samo koliko bi pisao prije nego što bi objavio stvar. Drugačije je nego danas. Novi klinci ne razmišljaju loše. Samo su takva vremena da sad svi imaju odmah laku mogućnost snimati što požele. Možda bi i mi tako nekad da smo imali internet. Sjeti se, možda bi i mi prvi demo, neko sranje stavljali gore da svi čuju. Govorim tim novim klincima “ljudi, nemojte na prvu snimit i odmah stavljati na YouTube. Obilježiš se za sva vremena”. Treba prvo neko iskustvo, pa neki demo, pa nešto, a onda se pojaviti javno. Proces postoji s razlogom. Njima je omogućeno da ne prolaze filtere koje smo mi prolazili. Prvo par najboljih frendova, pa onda ekipa, pa se svi druže, pa briju, onda dođeš do šire publike. Nekad nije bilo ni društvenih mreža.

Target: Danas šeraš, nekad si prodavao tejpove. Trebao si se puno više potruditi.

Woo: I brže je danas, sve je hiper. Drugačiji je čak i pristup slušanju. Odem na YouTube, odmah čujem cijeli album, poslušam 2-3 puta, ako je dobar kupujem ploču ili CD. Preslušavam to, i to traje, traje, traje… Danas ljudi nemaju vremena. Sve je nabubano, sve je nabrzinu, ne poslušaju ni sve što ima. Sett je dobro jednom rekao “nekad sam kupio cd za 120 kuna pa bih ga slušao i na silu kad sam već dao tu lovu”.

Ima li onda izdavaštvo smisla danas?

Woo: Ima! Ali drugačije. Moj solo album je prvo bio na internetu, i to je bila ideja izdavačke kuće. Da ljudi prvo čuju. Ne znam kolike su naklade danas. Verbalni delikt mi je išao u nekih 3.000 komada, što je super, ljudi ne mogu ni dvadeset CD-ova prodat nekad. Ne mogu se ja žaliti. Ima smisla izdavačima koji će se potruditi. Oni koji bi te samo izdali i stavili negdje na policu u dućan nemaju nikakvog smisla. Danas izdavači pomno biraju koga će izdati. Ako to odradite kvalitetno, svi će imati koristi od toga. Ali imaš i otvorenu mogućnost biti neovisan. Krankšvester su izgradili karijeru na internetu. Tek sad izdaju svoje radove.

Zašto ste se razišli, zašto se raspao Tram 11?

Woo: Nismo se slagali oko nekih stvari. Bilo je svega. Na kraju smo se i svađali u studiju.

Target: Bili smo nadobudni. Prenaglo smo odlučivali.

Woo: Mladost i pritisak. U par godina smo došli do toga da sad odjednom svi nešto očekuju od nas. Koncerti, pa pritisak, mladost, mijenjanje prijatelja i ekipa, popustili su nam ventili. Ali na kraju možda i bolje da je bilo tako. Prošli smo to najgore i više nam se ne može ponoviti u životu. Sreliji smo, stariji, imamo 4 banke.

Što mislite, zašto se godinama u domaćem hip hopu tako malo radilo?

Woo: Nakon Doma sportova svi rade, hahaha. S Neredom sam pričao o tome: u jednom trenutku si imao Elemental, Shortyja, Edu, nas, i onda se dogodilo da su na emisijama i top-ljestvicama počeli izbacivati neke od nas. Na nekom radiju urednik mi je rekao da ne može na top 10 listi imati 5 rap izvođača. Ne razumijem, ako ljudi glasaju za nešto, pa daj ih onda pusti. Sami biraju. Onda su mi i iz Aquarius Recordsa rekli da su im se žalili da se previše forsira domaći rep.

Znači, mediji su provodili cenzuru hip hopa?

Woo: Da. Mislim, onda je nekako i sve to zamrlo. Došlo je do zasićenja. Izdavači nisu željeli više uzimati repere. Mediji su odradili svoje, i oni diktiraju što je popularno. Danas jedno, sutra drugo. Umjesto da puste ljude. Kao, hip hop više nije bio in. Svašta su mi govorili. Kad se tako sve poklopilo, normalno je da i scena padne dolje. Ali dobro je, trajalo je to, a sad je opet počelo.

Što mislite o novim izvođačima?

Woo: Ja se slabo kužim u trap. Pratim repere. Mislim da je to sve super.

Target: Gledam kaj ima na portalima.

Woo: Bojim se da trap neće ostaviti trag kao što je rap ostavio. Nema poruke. Svima nam je bilo fora trebe, lova, gudra, izlaženje dok smo bili mladi, ali ako uspoređujemo trap i rap, i što je sve rap ostavio, to su sasvim druge priče. Ne vjerujem da će trap izumrijeti, ali možda se i oni razviju u nešto više. Imaš trap beatova gdje ekipa repa. Ne možeš prigovoriti, možda stvore i poruku.

Planirate li novi album?

Target: Planiramo novi materijal, trenutno skupljamo beatove. Tražimo inspiraciju i u produkciji. Uvijek smo radili stvari koje su singloidne. Od 20 stvari, 10 bi bili singlovi. Tražimo filmsku briju, filmsku atmosferu. Matko (Koolade, op.a.) nam je dao 7-8 beatova baš kakvih tražimo. Imamo još nešto od Sunny Suna i od Setta. Počeli smo pisati stvari. Nemamo neki plan za istaknuti još.

(Slučajno prolazi Pajo iz Cest iz d Best organizacije pa ometa intervju, ali traži ih kontakt za neki novi slavonski festival Dunav Art)

Target: Dasha pokušavamo povratiti.

Woo: Prijeti da će ponovno izvaditi aparaturu sad kad se vraćamo, hahaha! Ma znaš i sam, nikad mi nismo imali underground zvuk. Mi smo imali tvrdi zvuk, ali mainstream. Danas kad gledaš što je mainstream, mi nismo u tom điru modernog mainstreama. Ali ćemo vratiti svoj zvuk. Klasik šit. Boom bap.

Target: Imaš hrpu beatova, ali neke kad čuješ odmah zvuče kao Tram 11. To su nekakvi beatovi sa samplovima koji teku, imaju svoj flow. Nama trebaju singloidni beatovi, dobri instrumentali. Da se možeš dobro izrepat na njima.

Imate li koju novu već spremnu, snimljenu, hoćete pokazati što novo na koncertima u Tvornici?

Woo: Imamo već snimljene info vokale za neke. Nećemo to sad u Tvornici. Album pripremamo za početak iduće godine. Sad nam izlazi Vrućina na vinilu, 4. travnja imamo u Dirty Old Shopu druženje i potpisivanje. Početkom rujna treba izaći DVD iz Doma sportova. S Rockmarkom surađujemo na projektu. Radimo prvu rap notaricu. Knjiga u kojoj ćeš dobiti naše rime, note i elektronički kod pa možeš kao DJ downloadati semplove… Malo da pomognemo klincima koji žele učiti rap. To nitko još nije radio kod nas. Ovo je mala tajna koju sad otkrivamo.

Što se tiče koncerata u Tvornici – tri dana zaredom, hoće li biti iste stvari, isti gosti?

Woo: Bit će dosta slično. Nijanse se mijenjaju. Gosti će biti različiti.

Target: Ovo je za ekipu koja nije mogla doći u Dom sportova. Prilagođeno Tvornici.

Woo: Da, i bit će stvari koje nismo repali u Domu sportova.

Svirka s bendom?

Woo: Da, Funksteri, klasika.

Kako ide prodaja karata za sad?

Woo: Četvrtak malo slabije, petak i subota odlično. Pretpostavljamo da će bit krcato. Zato ćemo za četvrtak staviti i specijalne goste, da motiviramo publiku. Objavit ćemo uskoro tko će biti koji dan.

Ima li dovoljno energije u starim reperima za povratak na scenu?

Woo: Bahattee se neće vratiti (hahahaha). Stole se vratio, sad će i Nereda povući.

Target: Bolesna Braća se vraćaju!

Woo: Snimaju novi album, da. Elemental radi svoje, i tako…

Target: Ja mislim da bi se svi trebali vratiti! To osvježava scenu, sve se to međusobno podržava. Ljudi koji su repali bi trebali repati jer ih to sigurno ispunjava ako su to radili kao klinci.

Što se radili za vrijeme raspada? Kakve poslove? Može li se živjeti od solo albuma?

Woo: Ja sam snimao svoje solo albume. Target je isto radio svoje. Živio sam od mjuze do 2012., 2013. kad sam vidio da se moram još nekako snaći pa sam počeo ove majice raditi. To mi je dodatna lova. A opet sam nekako povezao i to s glazbom.

Target: Ja sam dostavljao. Meksički restoran, pizzerija, pa su me tam nakantali…

Woo: Ja sam radio u Vukovaru na radiju za neki honorar, pa sam organizirao partyje po Slavoniji…

Target, samo da ti velim svaka čast stari! Gdje god da dođem, na bilo koji organizirani hip hop party, koncert poznatih, nepoznatih repera, svudgje te vidim. Ti si baš čovjek koji to iskreno živi.

Target: Ma meni ti je žao što škvadra više ne fura obleku kak su prije furali. Otkad je Obama došao na vlast u Americi kao da je sve palo, počeo se taj trap furati, svi nose usko nešto. Kao da se kultura izgubila. Otišla s modom.

Woo: Promijenila se moda, ali sve ide u ciklusima!

Target: Da bar! Ja bih da se to vrati.

Woo: Target stvarno prati domaću scenu. On zna svakog klinca koji je izdao, što radi. Ja više pratim stranu scenu. Domaće pratim kad se probiju.

Target: Meni je to sve ipak nekako izgubljeno. Kao da nemaš više oslonac za stariju ekipu. Fali književnih radova. U Americi imaš knjige o hip hopu. Dokumentarce, radi se, i dobro rade. Nama fali ta još dodatna produkcija. Da imamo zaleđe.

Woo: Možda se i to ostvari. Sad kad se lagano počelo pumpati. Više raditi, manje pozirati.

Target: Da svi rade, bilo bi više toga. Samo neka rade.

Vidiš, pada mi na pamet jedan ludi entuzijast koji radi jako dobru pozadinu svega: Sjena.

Woo: Rekao sam da ću ga jednoga dana natjerati da napravi muzej hip hopa, hahahahaha! Svaka mu čast. Koliku arhivu ima čovjek. A i mi ćemo raditi svoj dokumentarac. Tipi (Danijel Tipura, op.a.) kupuje filmsku kameru.

Kad bi to moglo biti?

Woo: Kopamo po arhivima, moramo još i sugovornike snimiti. Moramo i kod Cuculića još… Imamo i snimke iz Doma sportova sad. Moglo bi nagodinu izaći. Filmska produkcija malo duže traje. Tram 11 dokumentarac.

Možda da izdate dokumentarac zajedno s novim albumom?

Woo: Može li tržište to podnijeti? To je pitanje. U Hrvatskoj se razvodni kad staviš dvije stvari u jednu. Ne mogu ljudi podnijeti ni financijski, i izdavači traže razdvajanje dva projekta barem tri mjeseca.

Ok, još neki poziv ljudima na koncerte u Tvornicu?

Woo: Dođite prvo na druženje 4.4. u Dirty Old Shop. Tamo možete ubosti karte. Možemo se potpisati, slikati, možete kupiti majice, vinil, što god hoćete. Pozivam sve da se dođemo zabaviti, osobito oni koji su izvisili za Dom sportova.

Target: Vidimo se ljudi.

The post Tram 11 intervju: neka se stari reperi vrate na scenu appeared first on Hip Hop Unity.