Pisati o povijesti rapa iz hrvatske perspektive je sasvim nezgodan zadatak, kako zbog geografske udaljenosti Hrvatske i SAD-a, tako i zbog relativnog nedostatka informacija. Štos je također i u tome da je rap (a onda i Hip-Hop) još uvijek nešto sasvim novo za širu hrvatsku javnost, nešto što je uhvatilo značajnije korijene tek zadnjih pet godina. Nadalje, ne postoji jedan solidan autoritet u Hrvatskoj koji bi mogao pričati o tome (osim mozda Slavin Balen, voditelj emisije Rap Attack). Postoji doduše niz starijih ljudi, hrvatskih "old schoolera" koji nam mogu reći kako je to izgledalo u Hrvatskoj u njihovo vrijeme, ali originalna "newyorška" priča i dalje ostaje nerazjašnjena. Afrika Bambaataa je za svog nedavnog posjeta Hrvatskoj pričao nešto o tome, ali nisam primjetio da ljudi baš obraćaju pažnju.

Ipak, smatram da je važno pokušati ispričati takvo što jer, citiram Public Enemy, "If you dont know your past, then you dont know your future." Mnogi klinci koji danas slušaju rap ne znaju ništa o tome, a voljni su naučiti. Jednostavno, dosad im to nitko nije imao priliku ispričati, ili nisu nigdje našli dovoljno informacija o tome.

Priča koju sam ovdje naveo sastoji se od podataka sakupljenih odasvud: iz kojekakvih hip-hop časopisa (uglavnom iz The Source magazina), s interneta, CD covera, itd… Potrudio sam se sve te materijale prevesti, istaknuti ono što mi se činilo kao važno, te uobličiti u kakvu-takvu konzistentnu i smislenu priču. Nadam se da će vam se tekst svidjeti, i da ćete možda naučiti nešto što niste znali.

Daleko od toga da je ovaj tekst konačan ili pak sasvim potpun, vjerojatno bi svatko tko zna nesto više o rapu smatrao da nešto nedostaje i da nešto treba nadodati. Ipak, ovo je tekst koji koliko-toliko daje neke osnovne informacije, i sasvim je dovoljan za početak. A ako netko nešto želi nadodati ili ispraviti kakve greške, pozdravljam svaku dodatnu informaciju.

"History shouldnt be a mistery,
Our story is real history,
Not his-story!" – Public Enemy

Peace —– Phast

Priča počinje negdje početkom, te sredinom sedamdesetih u Bronxu i Harlemu, na disco partyjima i otvorenim "block" partyjima. Tamošnji portorikanci i crnci su se dosjetili praviti partyje u getoima na otvorenom – postavili bi nasred parka ili ulice mali stage za DJ-a, struju bi prištekali na najbližu banderu (što bi izazvalo zamračenje u parku), doveli live bubnjare, svirače, te prašili sve do kasno u noć, ili dok ih policija ne bi rastjerala. Svima se tada činilo da je to puno bolje od svakodnevnih ubijanja i života u bandi. Ne samo da su ljudi neprestano pogibali na ulici u međusobnim sukobima, već je i policija formirala specijalni odred "Purple mothers" koji se sastojao od vijetnamskih veterana, zaduženih za suzbijanje bandi svim raspoloživim sredstvima. Brutalnost takvih odreda je ponekad bila zastrašujuća. Nakon nekog vremena ljudi su se zasitili nasilja, te su takvi block partyji kao svojevrsno preusmjeravanje negativne energije i frustracija ubrzo postali vrlo popularni.

DJ-a koji su tada pustali muziku na block partyjima je bilo mnogo (Flowers, Kool DJ Jones, Lovebug Starski, Kool DJ Dee…), ali trojica koji su se istakli u to doba, i čiji partyji su bili najposjećniji, su važna za hip-hop kao kulturu i rap kao muziku. To su Kool DJ Herc, Afrika Bambaataa, i Grandmaster Flash.

Kool DJ Herc (a.k.a. Clive Campbell, sa pratećom skupinom The Herculoids) je zapravo počeo kao writer, crtač grafita, ali se ubrzo prebacio na puštanje muzike. On bi obično koristio karipski "sound system" kao model za sastavljanje svog ozvučenja na partyju, a stvari koje je puštao su bile uglavnom nepoznate, skinute s kojekakvih jamajkanskih kompilacija dance hitova. On je prvi isfurao izraz B-boys. B-boys nisu postojali dok ih Herc nije tako nazvao. Njegovim riječima: "B-boys znači Boys that break. Ne moraš plesati (brejkati) da bi bio b-boy." B-boy izraz je predstavljao nekoga tko bi u getou izašao navečer van, nabrijan da nešto izvede/slomi/razvali ("break something", bilo ples, bilo nečiju facu). Dok je puštao stvari, Herc bi neprestano zabavljao publiku preko mikrofona s forama tipa "All the ladies in the house – lemme hear ya say Hooooo!" Uglavnom, Herc je s takvim štosevima postao nekakva "baza" hip-hopa, te ga danas svi zovu "The godfather of hip-hop",  autoritet bez premca. On je pokazao ono sto će postati osnova – glazbeni instrumenti su u principu nepotrebni. Ono što ti treba je DJ s gramofonima da pušta beatove i breakove, bubnjar ili pak sintisajzerska "drum machine/beat box", te mikrofon. Kool Herc je također bio i prvi koji je kupovao ploče iskljucivo zbog možda svega petnaestak sekundi dugačkih instrumentalnih dijelova, koji su se idealno uklapali u breakove dok je puštao mjuzu. Nisu mu trebale čitave ploče, trebao mu je samo ritam na jednoj, i instrumentalni break na drugoj ploči, a onda bi sve to zajedno umiksavao u odgovarajućem trenutku.

Afrika Bambaataa i Flash su kasnije "nadogradili" Hercovu viziju cijele priče, a Bam će kasnije svojim nevjerojatnim glazbenim utjecajem definirati jedan dobar dio nadolazeće ere sempliranja i moderne pop kulture (svakako će utjecati na dance muziku!). Bambaataa je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih (od 1969. pa do 1975.) bio član newyorske bande Black Spades. Njegovim riječima, afroamerička ghetto i muzička kultura ga je potpuno fascinirala, tim više što je bio njezin dio. Dok je odrastao šezdesetih slušao je mjuzu Motowna, Jamesa Browna, Isaaca Hayesa i mnogih drugih, a čak je slušao i Edith Piaf, Barbru Streisand, Beatlese, Who i Led Zeppeline – tako je naučio da postoje različiti stilovi i forme glazbe. Bio je jedan od rijetkih koji su u to doba pratili europske elektro grupe kao Kraftwerk, Gary Numan, ili pak Japanese Yellow Magic Orchestra (što se kasnije pokazalo kao izuzetno značajna činjenica u Bamovoj karijeri i njezinom utjecaju na svjetske glazbene trendove). A zatim je čuo afričku muziku Miriam Makeebe koja je govorila o Južnoj Africi, te gledao film Zulu, koji mu je postao apsolutna inspiracija. To je bio jedan od rijetkih filmova u to vrijeme u kojem crnci nisu bili prikazani u degradirajućim ulogama, već su prikazani kako se bore za svoja prava i svoju zemlju. Tu je Bambaataa dobio ideju za svoju organizaciju The Universal Zulu Nation (osnovanu 1973.), najstariju Hip-Hop instituciju koja danas ima hrpu članova širom svijeta. Bambaataa je odlučio ideje svoje Zulu Nacije proširiti pomoću muzike što je više moguće, pa su tako krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Bambaataa i popratna ekipa – članovi prateće grupe The Soulsonic Force, Shango, breakdanceri Rock Steady Crew, Grand Mixer D.S.T., Fab 5 Freddy, te writeri Phase 2, Futura 2000 i Dondi – započeli čak i putovanja Europom ne bi li malo približili hip-hop ostatku svijeta. Rezultat je danas i više nego očit…

Grandmaster Flash (a.k.a. Joseph Saddler) je pak, pored muzike same, bio fasciniran mogucnostima elektronike i tehnologije u muzici. On je izmislio tzv. "scratch", uz pomoć svog prijatelja Grand Wizard Theodorea. Uz to je u hip-hop uveo "beat box" (ne onaj beat box koji se izvodi ustima!), te rap kakav je danas, uz pomoć svoje škvadre koji su kasnije postali prateći band The Furious Five (Kid Creole, Flashov brat Melle Mel, te danas pokojni Cowboy, a kasnije su se pridružili Scorpio i Raheem). Iako je Coke la Rock iz Kool Hercove škvadre već prije na neki način repao, Cowboy je prvi isfuravao čitave strofe kako bi zabavio publiku na partyju. Dvije plesačice Debbi i Terri bi plesale u publici i vikale "Ho!", a Cowboy bi repao. "Clap to the beat!", "Somebody scream!" i "Throw your hands in the air!" emcee rutine su sve potekle od Cowboya. Scratch je pak proizašao iz potrebe za "steady beat"-om (neprekinutim ritmom), kako kaze Flash. Uzeo bi neku ploču s pjesmom koja mu se ne bi svidjela u cjelini, ali je imala dobar "uvodni" beat. Onda bi kupio još jednu takvu ploču, i vrtio bi ih simultano obadvije, pustajući isključivo taj uvodni beat. To je bio početak. Priča ide dalje – Flash je svoju opremu držao kod frenda Genea Livingstonea, koji je imao malog brata Theodora. Mali Theodore je bio jako zainteresiran za Flashove gramofone, ali Gene ga nikad nije puštao u sobu s gramofonima, jer se je bojao da će ih mali Theodore zajebati, pošto je mali stalno prčkao po njima. Jednog dana Flash i Theodore su ostali sami, jer je Gene otišao na posao, i Flash mu je rekao "Ajd na gramofone, da vidim što znaš." Mali je tada pred Flashevim očima (ili ušima) izveo isto ono što je radio i Flash profesionalno na partyjima, samo sto je još ubacio i famozno vrtenje ploča unazad kao efekt. Kasnije je mali Theodore postao gore spomenuti Grand Wizard Theodore. I tako je to, više-manje, počelo.

Block partyji su nastavljeni sve do početka osamdesetih i imali su niz prednosti nad puštanjem glazbe u disku. Puštajuci u parku, DJ-i su imali osjećaj da ne puštaju muziku za bilo koga, već za svoju škvadru. U disku je ljeti znalo biti izuzetno vruće, pošto dosta klubova nije imalo klimu pa su parkovi bili idealni za ljetne noći. Puštale su se stare stvari, čiste hip-hop stvari, moglo se eksperimentirati sa muzikom i ne biti ograničen disko-programom. Na partyje su dolazili klinci, njihovi roditelji, sva moguća švadra, i DJ je na licu mjesta mogao vidjeti da li njegove finte pale škvadru ili ne.

Partyji su se zatim počeli snimati na kazete, s miksevima koji su u svojoj biti bili prvi rap albumi. Stvar je funkcionirala ovako – ako si htio mix tape, pozvao bi auto putem kojeg su se kazete prodavale – tako su i lokalni taksisti mogli ekstra zaraditi, a DJ-ima je rasla popularnost. Kazete su jednostavno kružile. Današnji "mixtapes" poput onih Funkmaster Flexa, su samo današnje verzije onoga što se prije dvadeset godina nalazilo na tim kazetama koje su snimali Bam, Herc ili Flash.

Također, na block partyjima je prvi put isfurano ono što se danas zove freestyle battle – razni emceeji bi se natjecali u repanju za novčane ili kakve druge nagrade. Freestyle je podrazumijevao jedino i isključivo repanje "iz glave", dakle bez ili sa vrlo malo unaprijed napisanog teksta. Pravi emcee je bio onaj tko je mogao repati što duže improvizirajući stihove, što danas nije slučaj sa 99% emceeja.

Usporedno sa emcee freestyle battleovima išli su i breakdance battlovi, gdje su se razne breakdance skupine natjecale u svojim vještinama- jedna od najpoznatijih breakdance skupina je gore već spomenuta Rocksteady Crew, a tu su još i Dynamic Rockers, i mnogi drugi. Ima jedna zanimljivost vezana uz breakdance borbe, i to upravo između Rock Steady Crew i Dynamic Rockersa – za vrijeme njihove breakdance borbe u Lincoln Centru u kolovozu 1981., stage na kojem su se "borili" je kolabirao i raspao se! U to doba breakdance je išao uz raznoraznu mjuzu, a danas većina breakera kao klasičnu breakdance himnu smatra stvar od Jamesa Browna (koji je svojim "footworkom" jamačno bio inspiracija mnogim B-boysima) "Give it up, or turn it loose".

Priča se nastavlja, sve do godine 1979. kada nastupa prvi službeno objavljeni rap single. Radilo se o singlu "Rappers Delight" grupe Sugarhill Gang (članovi Wonder Mike, Master Gee i Big Bank Hank), izdanom za Sugar Hill records, prvu kuću koja je objavljivala rap albume. Počelo je vrijeme koje će postupno istisnuti kazete i block partyje, jer "što će ti kazete i block party, sad to sve možeš slušat doma."

Velike face su uskoro otišle na vinil, u cijelu priču (koju je tadašnji "music industry" otkrio kao iznenađujuće popularnu i profitabilnu) se umiješao novac, i njihovi nastupi više nisu bili besplatni kao prije – sad si morao platiti kartu i ući u disko. Uskoro će biti snimljeni i prvi filmovi hip-hop tematike ("Wild Style", "Style wars", "Beat street"…), reperi se prvi put pojavljuju na televiziji (The Funky 4 + 1 na emisiji "Saturday night live"), počinju i prve rap emisije na radiju (Mr. Magic kao voditelj 1980. na WHBI stanici, kasnije i znameniti DJ Red Alert na 98.7 KISS FM), javlja se prvi ženski solo emcee koji snima ploču – Paula "Sweet Tee" Winley, sa pjesmom "Vicious Rap"…

Nastupa kraj izvorne "old school" ere. Jedini koji se nikad nije potpuno prepustio čarima vinila je bio, i do današnjeg dana ostao, Kool DJ Herc. Nikad nije izdao niti jedan album.

Neki važniji Old School naslovi:

Sugarhill Gang, Rappers Delight (1979.). Singl koji je označio početak komercijalnog doba hip-hopa – izdan za legendarnu Sugar Hill records kuću, do danas je prodan u preko 10 000 000 kopija širom svijeta. Već oko te prve rap ploče postoji nekoliko zanimljivih stvari. Prvo, kažu da je Big Bank Hank neke svoje stihove uzeo od Grandmaster Caza iz Cold Crush Brothersa. Drugo, Rappers Delight je odmah na početku i prva cenzurirana rap stvar, jer je iz nje izbačen Big Bank Hank/Grandmaster Cazov stih "He can't satisfy you with his little worm, but I can bust you out with my super sperm". Treće, Rappers Delight je bila opet prva stvar koja je potegnula pitanje "krađe beatova" i kasnije probleme sempliranja – sukob je nastao oko upotrebe pjesme grupe Chic, "Good times", kao glazbene podloge za Rappers Delight. U svakom slučaju, Rappers Delight je pokrenula lavinu prvih old school ploča.

Kurtis Blow – The breaks (1980.). Kurtis Blow je jedan od poznatijih old school repera, te prvi solo reper koji je potpisao dugogodišnji ugovor s nekom značajnijom kućom (Mercury). "The breaks" je također i među prvim zlatnim 12" singlovima, a izvrsni producent pjesme je bio Russel Simmons, čovjek koji će preporoditi rap u drugoj polovici osamdesetih svojom izdavačkom kućom Def Jam (za koju su tada snimali Public Enemy, Beastie Boys, L.L.Cool J., Slick Rick… itd).

Grandmaster Flash & The Furious Five – Grandmaster Flash on the wheels of steel (1981.). Stvar također izdana za Sugar Hill, bila je prva na kojoj je uključen zvuk scratcha, i koja je pokazala kako su i scratch i miksanje umjetnost za sebe. Ovime scratch ulazi u "mainstream" mjuzu, i s vremenom će biti ubačen i u ne-hip-hop stvari.

Afrika Bambaataa & The Soulsonic Force – Planet Rock (1982.). Ova stvar je razorila sve granice, i nastavila tamo gdje su George Clinton i njegov P-Funk stali. Stvar je isfurana sa futurističkim sintisajzerskim zvukovima i ritmovima uzetima od Kraftwerka. Svojevrsni techno-funk zvuk, obavezna lektira za svakog breakdancera, iz koje se razvilo (kako je elektro putovao od Bronxa prema jugu) ono sto danas znamo kao "Miami bass" zvuk (tipični predstavnici su npr. bivši 2 Live Crew). Plus, stvar je lansirala tada malu i nepoznatu izdavačku kuću Tommy Boy records (za koju su kasnije izdavali albume De La Soul, House of pain, Everlast…)

Grandmaster Flash & The Furious Five – The message pt.1 (1982.). Prvi rap single koji se maknuo od tipičnih "party" rima, te počeo govoriti o socijalnim problemima crnaca – apatija, očaj, policijska maltretiranja, nezaposlenost itd. Tu je postalo jasno da će rap u skorijoj budućnosti postati svojevrsni medij putem kojeg će se naglašavati i mnogi socijalni problemi. Melle Melov tekst poslužio je kao uzor kasnijim političkim i socijalnim tekstovima.

West Street Mob – Break dance electric boogie (1983.). Je pjesma koja je izašla na vrhuncu breakdance ludila i popularnosti. Brzi ritam ove stvari je poticao brzi break b-boysa, dok je robotski glas govorio što treba učiniti: "Spin on your back, then freeze…"

Grandmaster Flash & The Furious Five – White Lines (dont do it) (1983.). Također  jedna od popularnijih break stvari. Govorila je o sveprisutnom problemu ovisnosti i drogama (konkretno kokainu), ali i o rasnim problemima, globalnoj trgovini drogama, te osuđenom dealeru kokaina Johnu DeLoreanu. No što je zanimljivo, spot za ovu stvar je režirao student filma i režije pod imenom Spike Lee, a u spotu je glumio mladi i nepoznati glumac Laurence Fishburne.

Malcolm McLaren – Buffalo Gals (1983.). Izdana za Island records, bila je svjetski ultra-popularna stvar koja je jako pomogla hip-hopu da se izvuče iz svojih strogo američkih okvira. McLaren, bivši menadžer legendarne punk-rock grupe Sex Pistols je na spotu za tu stvar suradivao sa Worlds Famous Supreme Teamom i Rock Steady Crew, a u spotu je prikazano live graffiti crtanje i breakdance.

Run-D.M.C. – Sucker M.C.s (Krush Groove 1) (1983.). Ova stvar je označila definitivan kraj starog stila repanja, a Run-D.M.C. (Run, D.M.C. i Jam Master Jay) bivaju prozvani nosiocima "new school"-a, (pojam "old school" zapravo nastaje pojavom ovog singla, kao oznaka za sve "prije Run-D.M.C.-a"!). Reperi su se i prije voljeli natjecati tko će bolje repati iz glave, i usput zajebavati suparnika, ali do ove pjesme takvo što nikad nije službeno stavljeno na vinil. Isto tako, ova je među prvim "stripped-to-the-core-beat" pjesmama, gdje osim ritma i glasa nema ničeg drugog. U ono doba, to je zvučalo prilično surovo i opako, s totalno drugačijom muzikom/ritmom i načinom repanja, što je sasvim jasno kada se usporedi sa bilo kojom old school stvari. Run-D.M.C. su predstavili i potpuno drugačiji image – nisu pjevali, nisu plesali, nisu se oblačili kičasto (kao mnogi reperi u to doba), i nisu se smiješili pred kamerama. Bili su prvi sa zlatnom plocom (za prvi album "Run-D.M.C." 1984.), prvi sa platinastom pločom (za album "King Of Rock" 1985.), prvi sa multiplatinastom pločom (za album "Raising Hell" iz 1986.), prvi reperi čiji spot je pušten na MTV-ju, te prvi reperi na naslovnici "Rolling stone" magazina. Ukratko, probili su led za sve one koji će nastupiti nakon njih. Inače, stvar je objavljena kao b-strana singla "Its Like That", koji je dobro prošao upravo zahvaljujuci b-strani! Run-D.M.C. su u to vrijeme apsolutni "The kings of rap", što će potrajati još godinama.

Slick Rick (M.C. Ricky D) & Doug E. Fresh – La-di-da-di (1985.). Značajna je kao jedna od najsempliranijih stvari unutar hip hopa. Svatko je barem jedamput koristio neki komadić ove pjesme, i to iz jednostavnog razloga da je ova pjesma za to dušu dala – kompletna je snimljena bez ijednog instrumenta. Doug E. Fresh stvara ritam svojim ustima (tzv. "human beat box", način na koji se improvizirano repalo na ulicama kada se nisu mogli priuštiti instrumenti), a Slick Rick svojim britanskim akcentom repa zajebantski tekst. Kasnije je Snoop Doggy Dogg obradio tu stvar na svom antologijskom albumu "Doggystyle" (1993.). Ovo je i prva rap stvar objavljena na vinilu koja je otvoreno sadržavala riječi "bitch" i "pussy"…

Run-D.M.C./w. Aerosmith – Walk this way (1986.). Poznata svima, to je bila pjesma koja je i odgovarala baš svakome. Producent Run-D.M.C.-a Rick Rubin je još od srednje škole bio fan Aerosmitha, i želio ih je nekako spojiti sa svojim štićenicima, pa je dogovorio suradnju. Run-D.M.C. tada nisu imali pojma tko su Aerosmith, čak su mislili da se grupa zove Toys in the attic, što je zapravo ime albuma Aerosmitha na kojem se nalazi originalka Walk this way. Bilo kako bilo, to je najuspješniji single Run-D.M.C. ikad. Ova najpoznatija rock/rap kombinacija ipak nije bila prva, jer su rock gitare prvi put upotrijebljene na pjesmi "Body rock" (1980.) grupe The Treacherous Three (Kool Moe Dee, Special K, i L.A. Sunshine), te isto tako nije pokrenula lavinu rock/rap suradnji kako se očekivalo. Nedostatak takvih suradnji su kasnije debelo nadoknadili Public Enemy surađujuci sa Anthraxima ("Bring the noize", 1991.), što ce kulminirati 1993. rock/core/rap kompilacijom "Judgment night".

Run-D.M.C. era polako jenjava krajem osamdesetih godina pojavom velikog broja novih grupa s novom produkcijom i daleko usavršenim stilovima repanja (UTFO, Chubb Rock, Stetsasonic, Kool G. Rap & D.J. Polo, da nabrojimo samo neke…). Tu se već počinju nazirati i pomalo definirati nazovimo ih žanrovi, unutar rapa, koji se donekle razlikuju kako tekstualno tako i glazbeno. Bitna promjena nastupa primjenom sampleova i usavršenih samplera, što ce uskoro postati osnovicom rapa, te prouzročiti nebrojene tužbe i pravna natezanja oko korištenja komada tuđih pjesama i autorskih prava.

U rap se sada pocinje uvlačiti nasilje i eksplicitno seksualni stihovi, ali i samosvijest i politika. Javlja se gangsta rap, politički/edutainment (education through entertainment) rap, komercijalni i dance/R&B rap… I kako su 1983. Run-D.M.C. pomeli staru scenu, tako nakon 4 godine gotovo totalne dominacije i sami bivaju pometeni od nadolazećih, novih grupa.

Dobar primjer za početak su Eric B. and Rakim. Njihova stvar Paid in full (Seven minutes of madness – the Cold Cut remix) (1987.) je jedan od možda najpopularnijih rap singlova ikad snimljenih. Malo tko nije čuo makar komadić ove stvari. Ova DJ/MC kombinacija sa Long Islanda je čak proglašavana za jednu od najutjecajnijih u pop muzici, zahvaljujući ovom singlu (semplu "Pump up the volume!") i svom prvom albumu "Paid in full". Ova stvar je pokazala, za ono doba, svu raskoš sempliranja, kao i slavna stvar "Beat dis" (1988.) od Bomb The Bass.

U rap tada, u skladu sa mnogim novitetima na sceni umornoj od Run-D.M.C.-ja, ulaze ženske rap zvijezde Salt n Pepa + D.J. Spinderella (prvi album Hot, Cool and Vicious 1986.), najdugovječnija ženska rap grupa koja je poslužila kao uzor svim ženskim emceejima, te svakako ohrabrila žene da ustraju na tipično muškoj sceni. Par godina kasnije, još će jedna ženska osoba izvršiti neusporediv utjecaj na scenu, a to je Dana Owens, članica grupe Ladies Fresh, poslije poznata kao Queen Latifah (prvi album All hail the queen 1989.)

L.L. Cool J. (Ladies Love Cool James), Def Jam-ova zlatna koka iz Queensa, je svakako dio obvezne lektire kraja osamdesetih. Postigao je velik uspjeh svojim albumom prvijencem Radio (1985.), a gotovo jednak uspjeh su postigli i ostali albumi Bigger and Deffer (1987.), Walking with a panther (1989.), Mama said knock you out (1990.)…itd. često je zbunjivao ljude ubacujući totalno ljubavne pjesme (I need love, npr.) usred albuma punog hardcore stvari. Također, govorili su za njega da je MC sa neograničenim fondom rima, koji može repati gotovo pa u nedogled. Jedan je od rijetkih dugovječnih koji i danas snimaju albume.

Sa 1987. godinom na scenu nastupaju Public Enemy. Njih neki i danas smatraju "carevima" rapa, a njihov drugi album "It takes a nation of millions to hold us back" (Def Jam, 1988.) se i danas smatra najboljim rap albumom ikad snimljenim. Kada su se pojavili na sceni, bili su savršeni "superheroji" za frustrirano stanovništvo getoa – pljuvali su vlast, otvoreno optuživali za rasizam, vikali "My Uzi weighs a ton!" aludirajući na upotrebu dotičnog, pozivali se na militantnu politiku Malcolm X-a i organizacije Black Panthers Party, te neprestano naglašavali "Black power!" Škvadra ih je jednostavno progutala – ne samo da su ih voljeli jer su u njima vidjeli idole koji su im nedostajali (o Malcolm X-u i Martinu Lutheru Kingu su mogli samo slušati iz priča svojih roditelja, većina ih se nije niti rodila kada su ova dvojica već ubijeni), već su se Public Enemy i imageom van pozornice, kao Run-D.M.C. prije njih, razlikovali od ostalih. Oni se nisu hvalili parama, nisu pili niti pušili grass, nisu govorili o "kujama" niti o ubijanju drugih crnaca, već su pozivali na edukaciju, borbu (pa i oružanu ako treba) protiv rasizma, te su nemilosrdno šibali po svim ključnim problemima crnačkih zajednica u Americi (uključujući i onaj dio populacije u zatvorima, gdje su Enemy također znali nastupati). S njima i s njihovim uspjehom, afroamerička zajednica je osjećala da je ponovno dobila uzlet i zamah kakav je zadnji put imala sredinom i krajem šezdesetih godina. Public Enemy su zbog svega toga postali, i ostali, legende.

Jos jedna grupa koja je utjecala na razvoj političkog/edutainment rapa, a i daleko šire, je Boogie Down Productions – B.D.P. Radi se o dvojcu DJ Scott LaRock i KRS-ONE (skraćenica Knowledge Reign Supreme Over Nearly Everyone, pravim imenom Lewis Parker) su od svog prvog, gotovo kultnog albuma "Criminal Minded"(1987.) među najpoznatijim i najpoštovanijim facama u hip-hopu. Isprva su band činili samo KRS-ONE i njegov DJ Scott la Rock, ali Scott je početkom 1988. ubijen, usred snimanja njihovog drugog albuma "By all means necessary" (1988.). KRS-ONE je prvo nastavio sam, a onda okupio brojnu skvadru sa svojim bratom Kenny Parkerom kao DJ-em (tu su bili D Nice, povremeno DJ Red Alert, Mc Booo, Ms Melodie, Willie D, Robocop, Harmony, D Square, Rebekah, Sidney Mills, Jamal Ski, DJ Jazzy Jay, itd…).

B.D.P. su bili isprva optuženi za promociju nasilja (pjesma 9mm goes bang), zbog fotke KRS-a i Scotta naoružanih do zuba na coveru albuma Criminal minded. No KRS je odmah odbacio takve priče, i u svojim stvarima pokazao kako mu je primarni cilj poruka, bilo o problemu droge (pjesma The P is free, ili Illegal business), bilo o samosvijesti crnaca (pjesme kao Why is that?, Blackman in effect), bilo o policijskoj brutalnosti (pjesme Who protects us from you?, Bo! Bo! Bo!). B.D.P. su izmislili pojam "edutainment", education + entertainment, a zamisao je bila poučiti ljude kroz glazbu. U tu svrhu su osnovali i udrugu H.E.A.L. (Human Education Against Lies). Njihov utjecaj na rap je bio poput utjecaja Public Enemy, ali više u strogo američkim okvirima nego svjetskim. Ima jedan zanimljiv podatak, ali ne znam baš koliko je istinit – KRS-ONE-a do dana današnjeg nitko nije uspio pobijediti u freestyleu, a jedini koji mu je ponekad mogao konkurirati je Rakim (Eric B. and Rakim).

1987/8. Hip-Hop težiste se lagano prebacuje i na zapadnu obalu Amerike, u Los Angeles (posebno South Central i Compton kao tamošnji crnački getoi i "najopasniji" kvartovi). West Coast scena je tada na površinu istaknula dvije skupine bez kojih gangsta rapa uopce ne bi niti bilo u obliku kakav je danas, a to su N.W.A. te Ice-T & Rhyme Syndicate. Počinje otvorena glorifikacija nasilja.

Niggaz With Attitude – N.W.A. (originalno Ice Cube, Dr. Dre, M.C. Ren, Eazy E i D.J. Yella) su se probili kao nosioci sve popularnijeg "gangsta" rapa. N.W.A. od svog prvog antologijskog albuma "Straight Outta Compton" (1988.) govore iskljčivo o ubijanju policajaca, o "kujama" i "droljama", te ubijanju zapravo svakog tko im stane na put – usput su zaradili fine pare i zbrisali iz getoa čim im se pružila prilika, a svi koji ih poznaju kažu da N.W.A. nemaju veze s onim što pričaju (no, image je u gangsta rapu uvijek bio važniji od stvarnosti). Iako su N.W.A. daleko od pravih gangstera, možemo reći da su dali novo značenje riječima "gangsta rap", a gotovo svi članovi grupe su i nakon raspada grupe prodavali svoje solo albume u milijunskim nakladama. Najpoznatiji su svakako Eazy E (koji je umro od AIDS-a), Ice Cube (kasnije zajedno sa skupinom The Lench Mob, producentom D.J. Pooh-om i Sir Jinx-om), i Dr. Dre (poznati i cijenjeni producent, pokretač kuće Death Row, centralna ličnost G-Funk rapa). Njihova možda najpoznatija pjesma "Fuck Tha Police" je bila zabranjivana, te samim time i najslušanija stvar 1988. godine – otvoreno je izražavala sve ono sto su stanovnici getoa, bilo na istočnoj, bilo na zapadnoj obali Amerike, osjećali prema policiji.

Za Ice-T-a neki kažu, a i on sam to naglašava, da je u biti on započeo gangsta rap, još početkom osamdesetih sa stvari "6 In The Morning". Ice-T je okupio oko sebe jaku ekipu pod imenom Rhyme Syndicate (D.J. Evil E, Nat the Cat, D.J. Alladin, Afrika Islam, te Everlast koji ce kasnije postati poznat kao frontman grupe House Of Pain), i snimio niz gangsta klasika, od prvog Rhyme Pays albuma (1987.), pa do O.G. Original Gangster (1991.) i Home Invasion (1993.) albuma. Kažu da je on i jedini gangsta emcee koji je bio kriminalac i koji je zaista proveo neko vrijeme u zatvoru.

Nisu baš svi američki emceeji bili oduševljeni nasiljem, a nisu niti svi imali potrebu biti "učitelji" poput KRS-a, pa je tako na samom kraju osamdesetih, na istocnoj obali, izbio u prvi plan jedan sasvim alternativni "laid back" oblik rapa, u obliku Native Tongues škvadre. Native Tongues su činili De La Soul, A Tribe Called Quest (prvi album Peoples Instinctive Travels And Paths Of Rythm) sa poznatim frontmenom Q-Tip-om, te Jungle Brothers. Nisu pričali o gangsta temama, vec o svakodnevnim stvarima i sitnicama, često naglašavajući pritom "peace!". De La Soul su npr. zbog cvijeća na coveru prvog albuma 3 Feet High And Rising (1989.) sasvim nezasluženo prozvani "hipijima". Ali škvadra ih je popušila, i Native Tongues su prodavali albume u milijunima.

Osim East i West Coast rapa javila se još jedna, možda ne tako jaka, ali svakako važna scena koja se oslanjala na tzv. Miami Bass. Tipični i najpopularniji predstavnici su 2 Live Crew (Luke "Skyywalker" Campbell, D.J. Mister Mixx, Fresh Kid Ice i Bro. Marquis). 2 Live Crew su totalno šokirali konzervativnu Ameriku svojim pjesmama posvećenim isključivo, samo i jedino seksu, bez ikakvog ustezanja oko izraza bitch, pussy, dick, fuck i svega ostalog sto vam može pasti na pamet. Stoga je njihov album As Nasty As They Wanna Be (1989.) bio zabranjen, cijela stvar je završila na sudu, a 2 Live su izdali single Banned in the USA (prerada slavne Springsteenove "Born in the USA") inzistirajući na slobodi govora. Bez obzira na zabrane i cenzure albuma i nastupa, publika ih je obozavala i zajedno sa njima urlikala na live nastupima "Heeeeey, we want some pussy!!!" Jednom prilikom kada je 2 Live Crewu zabranjen nastup u disku, pobjesnjela publika je jednostavno demolirala disko.

Bilo bi ne-fer, sviđalo se to nekome ili ne, da makar malo za kraj ne spomenemo i onaj najnezahvalniji dio rapa, a to je komercijalni/R&B/soul rap, sa tadašnjim predstavnicima D.J.Jazzy Jeff and The Fresh Prince ( Fresh Prince danas svima poznatiji kao Will Smith), zatim Heavy D and The Boys, Kid n Play, Young M.C i mnogim drugima. Najpopularniji 1989/90. godine je bio M.C. Hammer, reper iz Oaklanda. Iako osporavan kao emcee, često vrijeđan od hardcore repera (Ice T ga je jedini uzeo u obranu) i pljuvan, Hammer je učinio neopisivu uslugu rapu početkom devedesetih zahvaljujući globalnom hitu "Cant Touch This", s albuma Please Hammer, Don't Hurt Em (1989.). Ta je stvar svakako pomogla da hip-hop stekne, u pravom smislu riječi, svjetsku popularnost (da niti ne spominjemo koliko je ta stvar pokupila nagrada…) Hammera se može pljuvati i zanemarivati, ali činjenice su činjenice.

To je, u sasvim osnovnim crtama, kako je rap izgledao u prvih petnaestak godina svog postojanja. U devedesetima se sve radikalno promijenilo i razvilo, rap je sada prisutan u gotovo svakom kutku svijeta, a američka hiperprodukcija je izbacila nevjerojatan broj albuma i izvodaca – danas imamo čitave klanove rap grupa kao npr. Puff Daddyjev Bad Boy i svi koji idu uz to, te grupu koja je sa svojom oblekom, internet stranicama i bezbrojnim solo albumima maltene rap institucija, Wu-Tang Clan. No o tome će ipak morati pisati netko drugi. A što se ovog teksta tiče – nadam se da je bilo korisno i informativno.

Autor: ReelPhast

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika.