Drugi dan Fresha je bio pun headlinera i upravo zbog toga problematičan pošto je dolazilo do preklapanja timetablea. Tim Westwood vs Evidence, Migos vs Skepta (Migosi pobijedili jer se Skepta nije pojavio), Tropkillaz vs Action Bronson. Odlučio sam se za Evidencea, Migose i Action Bronsona, trenutno najzabavnijeg i svestranijeg repera u igri.

Prije početka samog nastupa, Evidence se činio zabrinuto i napeto što mi se činilo neobično jer nastupa vjerojatno više od deset godina (što s Dilated Peoplesima, što s Alchemistom, što solo), no vidljiva trema je jako brzo nestala i mogu reći da sam izrazito uživao u nastupu. Publike nažalost nije bilo onoliko koliko sam očekivao, ali je svejedno bilo dovoljno HC fanova koji cijene Evidencea zbog njegovih nevjerojatnih tekstova i unikatnog flowa. Nastup je počeo s „It Wasn’t Me“, kako sam i pretpostavio jer gotovo uvijek počinje s tom pjesmom, te nastavio izvoditi pjesme s albuma „The Weatherman“ i „Cats & Dogs“ poput: „Red Carpet“, „I Don’t Need Love“, „Letyourselfgo“, „Good Times“, „Falling Down“, „Chase The Clouds Away“. Također, izveo je jednu od najpoznatijih pjesama svoje matične grupe Dilated Peoples – „Worst Comes To Worst“.
Nadalje, odao je priznanje Guru-u i DJ Premieru tako što je dva versa s „You“ odrepao preko njihovog beata iz Gang Starr dana. Taj dio nastupa je bio jako dinamičan jer se beat mijenjao svaki vers te je samo na refrenu bio original „You“ beat, a Evidence je sve odrepao bez ijedne greške.
Možda nema stage personu kakvu imaju npr. Danny i Bronson, ali svejedno je odradio jako dobar performans te me je iznenadio koliko njegovi beatovi zvuče dobro u klubu. Očekivao sam jedan lagani nastup gdje će ljudi samo klimati glavama, a na kraju je ispao jako zanimljiv koncert na kojem je publika cijelo vrijeme skakala i držala ruke u zraku. Svidjela mi se komunikacija koju je ostvario s publikom jer nije bila pretjerana, nego je bila taman da da do znanja ljudima da je svaki live zapravo dijalog, a ne monolog izvođača. Lijepi detalj je bio kada je Evidence pozvao osobu iz publike da mu pomogne u repanju, a još ljepše je to što je ta osoba uistinu znala cijeli tekst napamet, za razliku od mnogobrojnih slučaja kojima sam prisustvovao gdje se čovjek samo osramoti.

Nakon toga sam brzo otrčao u Papayu i stigao na „Fesaći-fesaći“ mumljanja gdje je Migos trap predstava bila u punom zamahu. Papaya je bila natovarena ljudima iznad svih očekivanja. Prilikom izvedbi ostalih repera, uvijek bi kroz VIP sekciju mogao manje više normalno hodati dok u ovom slučaju sam se morao probijati i moliti nabildanu tamnoputu flex gospodu i guzate tamnopute twerk ljepotice da se pomaknu jer sam poslan po službenom zadatku. Iste sekunde je bilo očito da je festival dosegnuo maksimalnu posjećenost na ovom ATL trojcu (makar ih je bilo samo dvoje jer je Offset ostao pisati „bars“ iza „bars“ u Americi). Bilo je zabavno gledati tu ludost koja se odvijala u prvim redovima. Mislim da trenutno nema toliko nenormalnih koncerata kao kad je u pitanju trap koncert, a Migosi su se pokazali kao savršeni dirigenti tog kaosa.
Nakon izvođenja zadnje pjesme, došlo je do twerk natjecanja kojem je sudac bila publika, a natjecatelji nasumične cure iz prvih redova. Crnkinje su još jednom pokazale apsolutnu dominaciju mrdanja guzicom, dok su bjelkinje imale svoj Miley Cyrus aka. „trebale ste ostati na Disneyju, nije ovo za vas“ trenutak. Natjecanje nije ni završilo kada sam se primoran višom silom, zvanom timetable, morao vratiti u „akvać“ na Bronsona. Zanimljivo mi je bilo da sam na putu do tamo diljem cijelog VIP-a (a to baš i nije malen prostor jer Papayina je kvadratura nemilosrdno velika) na svakom uglu bio svjedok mini twerk natjecanju gdje su cure twerkale ljudima oko sebe koji su ih nagrađivali bukom. Znao sam čime je popločen put do pakla, ali tu noć sam saznao da je put do Bronsona očito popločen dobrim guzicama.

Kada sam stigao, Action Bronson je već bio na stageu i repao s bluntom u ustima kojeg nije ispuštao do kraja koncerta. Prilikom izvođenja „Falconry“ na stageu mu se pridružio njegov prijatelj iz djetinjstva Meyhem Lauren koji je odrepao svoj vers nakon čega se zadržao par pjesama na pozornici i izveo svoju solo pjesmu dok se Bronson probijao kroz publiku pokušavajući napravit cijeli krug po klubu. Na kraju je došao do VIP sekcije gdje je na mini pozornici rezerviranoj za plesačice odlučio odraditi ostatak koncerta.
Čim se smjestio, Lauren i on su izveli „100 MPH“ s Laurenovog albuma nakon čega se Lauren povukao na zasluženi odmor. Bronson je najviše izvodio stvari sa „Saaab Stories“ (npr. „Strictly For My Jeeps“) i „Mr. Wonderful“ (npr. „Baby Blue“), ali su se našle i neke starije poput „Through The Eyes of a G“ koja me oduševila i odlično došla kao kratka chill stvar davajući dragocjeno vrijeme za rekuperaciju. Nastup je završio izvođenjem „Easy Rider“ na pozornici te bacanjem mikrofona u zrak. Bilo je čarobno, graciozno kao i sam Bam Bam.

Bio je to predivan dan za biti obožavatelj (t)repa.

Autor: Mjuzik Džanki
photos by: GOXMAG / Dino Ninković Photography / Goran Telak