Kažu da je Hip-Hop život. I zaista, metaforički to doista možemo tako reći – Hip-Hop kao (sub)kultura se sastoji od svih najdrevnijih ljudskih oblika izražavanja u svakodnevnom životu; breakdance kao ples, muzika bazirana isključivo na ritmu kao udaranje o plemenske bubnjeve, rap kao poezija i govorna komunikacija, graffiti art kao oslikavanje zidova pećina i piramida. Netko bi možda takvu usporedbu nazvao pretencioznom, ali sličnosti se ne mogu poreći. Na kraju krajeva, tu i nema ničega čudnog – počeci života, čovječanstva i kulture su u Africi, a Hip-Hop je esencijalno afrička kultura, izgrađena upravo na tim drevnim temeljima.

Ne mogu reći da je za mene kao pojedinca Hip-Hop isto što i život, takva izjava bi bila ipak preradikalna i postavila me u neke ograničene okvire, a ja nastojim koliko god mogu ne biti ni u kakvim okvirima. No ono što mogu reći je da je za mene Hip-Hop prvenstveno stanje uma. Pokušat ću što bolje objasniti što mislim pod time.

Kada sam prvi put počeo ozbiljnije slušati rap, bilo je to 1989/90. kada sam dobio od frendice iz razreda staru Maxellovu kazetu na kojoj su sa jedne strane bili snimljeni Public Enemy i "It Takes a Nation…" album, a sa druge Run-D.M.C. i "Raising Hell" album. Pošto mi je tada bilo trinaest godina, nisam baš odmah razumio sve o čemu sam slušao, niti je moje poznavanje engleskog bilo pretjerano dobro. No neke stvari su mi tada privukle pažnju i urezale se u pamćenje, kao npr. Run-ov stih "You know Im proud to be black yall, and thats a fact yall, and if you try to take whats mine Ill take it back yall, its like that…" Tad sam se pitao i čudio, zbog čega toliko isticanje boje kože i ponosa što je netko crnac? S druge strane iste te kazete čuo sam pak Chuck D-a i njegovo radikalno "šibanje" po američkom establishmentu – "Dont believe the hype!", "They tell lies in the books that youre reading, its knowledge of yourself that youre needing…", "CIA, FBI, all they tell us is lies, and when I say it they get alarmed – cause Im louder than a bomb…"

Muzika koja je išla uz te stihove bila je vrlo "čvrsta" i agresivna, a svi izraženi stavovi žestoki i prilično radikalno postavljeni. Kao klinca, odmah su me zainteresirali (s trinaest godina ljudi inače imaju neodoljivu potrebu biti agresivni, a onda i strogo se definirati kao pripadnici neke skupine). Želio sam znati čemu s jedne strane toliki ponos, a s druge strane toliko ogorčenje i mržnja prema vlastima. Počeo sam tražiti i čitati sve što sam mogao o rapu i Hip-Hopu, a uskoro zatim i o ličnostima i organizacijama spominjanim u pjesmama – Malcolm X-u, Martin Luther Kingu, Black Panther Party… U toj fazi sam već totalno zabrijao na isključivo i jedino rap, apsolutnu radikalu, pa sve do toga da sam negdje sa petnaest godina potpuno poludio i želio biti crnac a ne bijelac. Srećom, to nije dugo potrajalo – moji frendovi su me vrlo brzo popljuvali i spustili na zemlju ukazujući mi na to kakve kretenarije brijem. No to je jednostavno bila faza koju valjda svaki klinac koji jako voli Hip-Hop mora proći.

Uglavnom, odrastajući i učeći o Hip-Hopu naučio sam, i s vremenom počeo razumijevati, da postoji nešto što se zove rasizam, da postoji netolerancija, nerazumijevanje, primitivizam, argument šake, i još mnogo drugih stvari koje su moji muzički idoli pokazivali kao negativne. To je bila svojevrsna škola o jednom određenom sustavu vrijednosti, škola kojoj ću biti zahvalan do kraja života. Ipak, s vremenom sam postao zbunjen – neprestano mi se događalo da sam sve gore navedene negativnosti protiv kojih su rapperi uvijek govorili pronalazio većinom u samom rapu, kakav on zadnjih deset godina jest.

Isprva mi se sve to kao klincu činilo kao jako smiješno i zabavno – da, stvarno – kuje, jebanje, dick, pussy, ass, jebanje majke, kill a nigga, fuck dat bitch, fuck ovo, fuck ono, fuck, fuck, pa opet fuck i slične šeme… – klincima je to uvijek zabavno, baš zato što je psovka. Da odmah bude jasno, nemam ništa protiv psovke ako je ona u nekom kontekstu i služi nečemu (onako kako to rade npr. The Beat Fleet), ali to nije slučaj sa 95% pjesama. Isto tako, počeo sam polako uviđati da neki od mojih najvećih rap idola veze nemaju sa onim što pričaju, da su počeli brijat ili inače briju na totalne i apsurdne gluposti koje nemaju veze ni sa čime, i da su često u potpunoj kontradikciji, kako sami sa sobom, tako i sa zdravim razumom. Razumijem da će njihove priče popušiti siromašan i needuciran crnac iz američkog geta koji se osjeća kao netko i nešto slušajući rap, jer mu rap pridaje ono što mu kao čovjeku svakodnevno fali, a to je važnost. On nema izbora, ili ga izbor u biti i ne zanima. Za mene to, ipak, ne može proći.

(Bilo je vremena, i to sve do nedavno, kada sam i ja brijao na nasilje, jebanje majke i kuje, daleko od toga da sam sad nekakva crna ovca Hip-Hop porodice. Hvala Bogu, s vremenom su mi neke stvari postale jasne – nema više tih i takvih gluposti.) Da sad navedemo i konkretan primjer takvog jednog od mojih idola, KRS-ONE, koji je iz albuma u album totalno mijenjao priču – od pacifista do ubojice policajaca, od učitelja do svećenika, od povjesničara do filozofa/metafizičara, od stručnjaka za teorije zavjere do stručnjaka za horoskop i mitologiju, a sve kroz "stop the violence with violence (???)" filozofiju… Na kraju se ispostavilo da se sve, ali apsolutno sve u rap businessu vrti oko para (zato se i zove rap business), i da tu ne postoje nikakvi ideali niti interesi osim debljine vlastitoga džepa.

Sve to skupa i nije toliki bed, netko bi rekao "Dobro jutro, konačno si shvatio kako stvari funkcioniraju u show businessu, svi mi to znamo već odavno, otkrio si toplu vodu" itd… Zaista, apsolutno svaka muzika se vrti isključivo oko para (osim strictly underground grupa, koje za mene prestaju biti underground onog momenta kada ih ja mogu kupiti u CD shopu u Hrvatskoj…) i rap tu nije nikakav izuzetak, niti bolji niti lošiji. Ali bit je u tome da sam ja jednostavno toliko volio tu muziku i naivno polagao malo previše nade i ideala u nju, pa me neizbježna istina, kada je postala očita, povrijedila. Nije sasvim bezbolno prihvatiti da su ti ideali iznevjereni, a tvoji dojučerašnji apsolutni autoriteti većinom budale.

A onda sam odlučio početi praviti razliku između rapa i Hip-Hopa u devedesetima, i rapa/Hip-Hopa u prvih petnaest godina. Jednostavno, nekako se više mogu poistovjetiti sa rapom i Hip-Hopom sedamdesetih i osamdesetih – Hip-Hop je tada zaista bio drugačiji, nije bilo nasilja, nije bilo kuji niti gangstera. Hip-Hop je bio pozitiva prije svega. Osobe koje su mi najviše tada povratile vjeru u Hip-Hop kao kulturu su mahom američki old schooleri, koji su također u raznim intervjuima pričali o tome kako Hip-Hop danas nije ono što su oni prije dvadeset i pet godina stvarali, i ja sam njihovo razočaranje identificirao sa svojim.

Tu je bio moment kada sam odlučio zajebati i u potpunosti ignorirati sve ono što smatram da je loše i protivno nekakvom originalnom Hip-Hop duhu i zauvijek zadržati ono što smatram da su pozitivne misli Hip-Hopa. Hip-Hop je postao stanje uma, a tek potom kultura.

Misli/stavovi koji idu uz takav pogled definitivno nisu specifične samo za Hip-Hop, već su općeljudske misli koje su se javljale posvuda i prije, a sad su samo uklopljene u Hip-Hop, npr. Hip-Hop se ne nosi na sebi, već se nosi u sebi – Hip-Hop nije niti Adidas, niti Pelle Pelle, niti Skechers, niti Timberland. Za mene kultura i civilizacija još uvijek(!) imaju prvenstveno pozitivno određenje. Stoga Hip-Hop kao "kultura" gotovo sigurno nema veze sa kujama, gangsterima, ubijanjem i nasiljem. Za mene Hip-Hop također nije ufuravanje u Ameriku i puko kopiranje nečije tuđe kulture, već unapređenje i razvijanje svoje vlastite kulture kroz Hip-Hop, tako da svatko može reći "Oni su razvili vlastiti originalni stil, i treba im skinuti kapu zbog toga." Hip-Hop također nisu beskonačne svađe, sukobi, zavist, zamjeranje i isključivost na hrvatskoj Hip-Hop sceni u zadnjih par godina. Hip-Hop je bila devedeset četvrta/devedeset peta godina, kada je u Zagrebu bilo možda dvjestotinjak-tristotinjak ljudi koji su se svi međusobno poznavali, poštovali, brijali po Frxovim partyjima, slušali Rapattack i Blackout, natjecali se u freestyleu, i bili sretni "ka malo dite u tvornici čokolade, plus pogon di se igračke rade" na svaki, pa i najmanji znak uspjeha Hip-Hopa na sceni, tada zadavljenoj dance-techno-narodnjačkom kombinacijom koju je Tuđmanov diktatorski režim podržavao. Nitko nije bio iznad nikoga, nitko nije pljuvao nikoga, i jedino je zajebancija bila bitna. Taj, za mene istinski Hip-Hop duh, se izgubio. Nadam se ne zauvijek.

Ovaj tekst je možda oštriji nego što bi morao biti i možda jest više kritika nego pohvala (hrvatskog) Hip-Hopa, ali to je samo stoga što sam naučio da prvo razmislim o sebi prije nego što počnem kritizirati nekoga drugoga. Ne bih toliko kritizirao Hip-Hop i uzrujavao se oko svih tih pizdarija da mi do svega toga zaista nije bilo jako stalo. Na početku teksta sam rekao da Hip-Hop za mene nije isto što i život – but the fact is, Hip-Hop proteklih deset godina itekako  čini ogroman dio mog života i lagao bih kad bih tvrdio suprotno. Netko će reći da sam, navodeći sve negativnosti Hip-Hopa devedesetih zapravo dokazao da Hip-Hop jest život – jer život se sastoji kako od pozitivnih, tako i od negativnih stvari, kako od razumijevanja, tako i od nasilja. Slikovito gledano, da, tako zaista i ispada. Ali ja volim biti utopist i sitničav, pa kažem "Ajmo ne prihvatiti status quo, budimo bolji od ostalih, bit čovjeka je da se usavršava i napreduje, a ne nazaduje, pa napravimo onda od (hrvatskog) Hip-Hopa nekakav pozitivan uzor klincima, naučimo ih nečemu konačno… "

Lako je reći život je kuja, to i nije neka novost. Teže je pokušati pokazati ljudima (kroz muziku) da se nešto može promijeniti ako se čovjek potrudi. Teže je poduzeti nešto konkretno. Možda sam preveliki idealist? Ljudi, zajebite više ekskluzivu, svađe, svoje (umišljene) egoe i veličine koje nemate, međusobna pljuvanja i omalovažavanja – inače ćete samo izgubiti frendove i potencijalne suradnike, a dobiti nećete ama baš ništa… Hip-Hop u Hrvatskoj može biti kultura, a ne samo stanje uma pojedinaca, ili gomila budala koje se međusobno mrze.

Za kraj navodim citat za koji smatram da bi mogao biti prikladan trenutnoj situaciji Hip-Hopa u Hrvatskoj. To je u biti tema za sebe i o njoj ćemo možda opširnije drugi put, no čini mi se da bi bilo korisno već sada makar ukazati na problem koji bez sumnje imamo. Ili ćemo shvatiti i prihvatiti ono o čemu taj citat govori, ili će on na kraju postati samo ironičan epitaf već-u-početku-sjebanom hrvatskom Hip-Hopu. Citat glasi: "United we stand, yes, divided we fall – together, we can stand tall!"

Public Enemy, "Brothers gonna work it out"

Peace

Autor: ReelPhast

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika.