Vrlo je zanimljivo pitanje identiteta hip-hopa, pojedinca hip-hopera, te same kulture. Naime, koliko ja znam, a ne moram biti u pravu, postoji stanovita količina želje i namjere ljudstva koje sluša rap glazbu da i izgledaju poput onih koje slušaju. Očito je da ne mogu postati crnci, poput većine repera, ali zato mogu nositi odjeću kakvu ti reperi nose, "skidati" njihove pokrete, praviti se važnima nekakvim naglaskom i načinom ponašanja. Nedostatak vlastitog identiteta katkad dolazi do smiješnih proporcija u nekim slučajevima, ali vjerujem da u velikoj većini nas koji slušamo rap glazbu postoji barem mala željica da, makar na čas, postanemo cool kao, ne znam, Ice-T, Dr. Dre, ili možda "opaljeni" kao Eminem.

Počnimo od početka. Prvi trenuci izloženosti rapu, bilo preko televizije ili nečeg sličnog, katkad su ključni, ali ako se ponovi dovoljno puta, vjerujem da bi bilo koga barem malo približili rapu. Naime bilo tko, čim čuje i vidi takve pojave, a usput se i želi nečime isticati među ostalom, najčesće, mladeži, rado će prihvatiti rap kao glazbu, te identitet onih koji repaju. Da se razumijemo, od te točke do hip-hopa je dug put, budite sigurni u to. I ja sam negdje na tom putu, i nadam se da se nisam izgubio ;)). I dakle, u tim mladim danima, sve počinje od toga, slusanja nečeg drukčijeg, egzotičnog, i sukladno oblačenje i ponašanje. To može biti jedna od mladenačkih "faza", ali tu i tamo netko počne dublje gledati u tu scenu, te postane iskreni poklonik rapa i njemu srodnih glazbenih smjerova, manje ili više.

Doklem se sve to drži samo stila oblačenja, pod uvjetom da se tako ne baci roditelje u bankrot, to nije nužno loše. Ono što je, po mom sudu loše, jest nekritičko prihvaćanje onoga čime se neke "rap zvijezde" hvale, nekakvim tamo gangsterskim ponašanjem, dilanjem droge i kokanjem ljudi. Takve izjave u prosječnog klinca, pošto mi se čini da ovo ipak rjeđe pogađa klinceze, bude strahopoštovanje, te u njemu mogu stvoriti idealiziranu sliku onoga što zovemo geto, u kontekstu rapa. Sve ovo može i zna završiti ružno, različitim nesrećama i nesporazumima. U svakom slučaju, mlade osobe ne bi smjele prihvaćati te sve pojave zdravo za gotovo, jer su sve te pojave ipak najčešće nastale da se zaradi lova, a ne iz nekog plemenitog, edukativnog razloga. A ljudi su svašta u stanju učiniti za novac i slavu.

Spominjanjem novca, dolazimo i do drugog segmenta hip-hop identiteta. Unutar usenet grupe hr.alt.hip-hop bio sam svjedokom više rasprava o tome što se nosi, eventualno što bi se trebalo nositi, i zašto se nešto nosi, unutar hip-hop populacije. Postoje razne marke odjeće, a biti će i obuće, koje zarađuju od prodaje odjevnih artikala koji bivaju smatrani hip-hop "oblekom". Neću ih spominjati, makar mislim da im nebih napravio ne znam kakvu reklamu, ali bilo tko može pogledati, recimo, domaće repere, i odmah izbrojat nekoliko marki. Oni to nose, vjerojatno zato što imaju sponzorske ugovore s tvrtkama koje prodaju određene marke odjeće, ali to nošenje i isticanje tih marki dovodi do lažne ideje da je odjeća zapravo značajan dio identiteta. A nije, barem za mene, a ne mislim da bi i kome trebala biti.

Zašto, možda se pitate? Ponajviše zato što sam uvjerenja da hip-hop nije roba koja se kupuje u dućanu. Mene nedostatak stanovite naljepnice s imenom na hlačama ili košulji ne spriječava da osjećam hip-hop, niti bi trebao ikog. Što opet ne znači da netko tko kupuje odjeću tih marki zapravo nikako ne može znati što je to hip-hop. Naravno da može, ali se, recimo, bolje osjeća u nekakvim širokim hlačama poznate marke, ili možda perjanoj jakni, ako je to to ;))) Naravno da se dio razloga krije i u manjku novca, ali mislim da taj dio nije toliko bitan. Sva ta odjeća i ostale tričarije ne mogu nadomjestiti ono što sam ja osjetio i ono što volim u hip-hopu.

Mnogi ljudi nastupaju prilično nesigurno, možda očekujući nekakvo brže i bezbolnije uklapanje u neku sredinu, pa se ta nesigurnost katkada prikriva skupom odjećom i "hvalisavim" ponašanjem. Prisvajaju identitet faca sa ekrana. I gdje to sve vodi?? Vodi do nestanka individualnosti, vodi do toga da bismo lako mogli biti programirani sadržajem TV programa, ako već i nismo. Odjednom manje bitnim postaje ono oko nas, a puno bitnije postaje ono što se događa "unutar kutije". Heh…

I kako spasiti dušu od katodnog vraga, koji se širi eterom? ;))))) Nemojmo se refleksno okretati nekakvim bogovima, religijama, nadnaravnim silama. Okrenimo se radije sebi i onome što je u nama, ma kako se to činilo malim. Ne trebamo se, a u krajnjoj liniji niti ne možemo se štiti od utjecaja izvana. Ali takav utjecaj nas treba tek malo ukrasiti, a ne iz temelja mijenjati. Ovo zvuči kao propovjed, znam. Ali nedostatak identiteta, bio on hip-hop ili ne, vrlo je bitan i simptomatičan. Ono što ja držim pod svojim identitetom nije nastalo odjednom, nego se gradilo godinama i još se gradi. Puno stvari je utjecalo na mene, a vjerujem da još više stvari nije. Ali taj utjecaj ja možda i ne vidim.

Čemu sad ova priča? Od sve ove teorije, moja je želja da svaki čitatelj učini praksu. Svoju, koja neće biti opterećena ničime, niti bojom, niti oblikom, brzinom, potrebama i navikama, i tako to. Također, nebi bilo zgoreg ni pomoći kojoj izgubljenoj duši, ako je to moguće. Hip-hop identitet o kojem sam počeo pisati, u biti i ne postoji. Postoji samo pojedinac, koji se može potruditi i napraviti nešto od onoga što je u njemu, ili može ekspresno uzeti ono što mu se nudi iz izloga.

Odjeća možda čini čovjeka, ali samo u očima drugih. Zašto gledati sebe očima drugih??? Ipak, zar nebismo sami sebe trebali najbolje poznavati? Ne može li se više vidjeti gledajući u ljude, u ono što jesu, a ne što nose? Pitanja, pitanja, pitanja…

Autor: Quazaar

Sadržaj preuzet iz arhive h3s.org, uz dopuštenje vlasnika