Krajem studenog izašao je album “S klin si, takav si” od novoosnovanog dua Klin kojeg čine Jantar i Kraken. Materijal se još vrti, a naš novi član Dino Tremens napisao je recenziju istoga, više u nastavku.

Klin – S klin si, takav si

Tvrdom lirikom protiv zamišljenih neprijatelja

Intro – dosta dobro zagrijavanje u ono što slijedi: zvuk 90-ih s odličnim skrečevima koje su odradila trojica DJ-a (Noki Nole, Kool S i Bijan).

U paketu – prva stvar s albuma, odmah tvrdo u glavu. Hip hop zvuk hardcore rapa iz 90-ih, s tvrdim bitom i dobrim flow-om. Dosta dobar spot, premda ne baš inovativan. Ipak, montažno i produkcijski kvalitetan rad Smogarta. Stvar dobro zvuči za ljubitelje ovakvog žanra, a pod takve uključujem i sebe. Ova prednost tvrdog zvuka i nostalgije za Onyxima, Flatlinerzima i sličnim grupama ipak se s vremenom istopila u nedostatku smisla. Sazrijevanje uzima danak, a to je ono što me odvojilo od mnogih dječačkih favorita. Jebiga, s vremenom skužiš da ono što odlično zvuči u cjelini rap stvari zapravo nije nešto više od dobrog instrumentala, dobrog glasa, flowa, zanimljivih puncheva koji se brzo troše. Poslušaš par puta i to je to, osim ako se trebaš nabrijati za nešto. Energetski odlična stvar, nabrijana i jaka, ali tekst nije ništa više od samodopadne propagande. No, budimo iskreni, većina rapa je takva. Dapače, teško je naći stvar koja je nešto drugo. “Da ima Boga, ova mjuza bi mu bila droga” kaže refren. Vrhunac samohvale! Dalje od toga valjda ne može. Ok, ajde, prva stvar, mora biti pokušaj spektakla. Dobro za privlačenje pažnje rekoh. Dečki bi i mogli nešto postići s energijom pomislih, idemo dalje.

Znam kak je – druga stvar albuma počinje odličnim tvrdim beatom kojeg je složio također KolAK47. Prvo što sam vidio je da ovdje gostuje Stella. Pomislio sam “joj ne, samo ne neko RNB sranje, opet će neka wannabe pjevačica nesnosno zavijati u nadi da se proslavi preko repera koji su tako kul ženama iz sterilne hrvatske mediokracije pa će je čuti frendice iz bivšeg razreda i mahati ručicama poput bijesnih mačaka glumeći reperske pokrete”, a kad ono – cura zarepala, satrla, par puta sam vraćao njezin vers. Njezin flow i delivery malo vuku (možda brijem) na Špicu, aka Panoptika the Magellana the Rap Charlesa, brijem da ga je slušala ili joj se negdje spontano uvukao taj štih, a možda je samo sa Šalate. A možda su u šumi. No, dobro. Nebitno. Stella jebeno repa, a ja kao olskul reper mogu reći da sam se nagledao i naslušao hrpe reperica i pokušaja reperica od samog početka hrvatske hip hop scene do danas, i gotovo nijedna mi nije ovako dobro zvučala na prvu u svom rapu. Flow bi se, doduše, mogao još malo ispeglati na nekim dijelovima. Zbog nadosnimavanja (snimanja stih po stih) ne možeš objektivno procijeniti pravu repersku vrijednost, no cura teče. Bolja je od otprilike od svih hrvatskih reperica! Dakako, pričam o prvom dojmu, ima još vremena sve usrati, ali za sad obećava. Nadam se da ću je čuti još koji put. Napokon smo se maknuli od ženskih reperskih sranja gdje misle da moraju stenjati i pričati “koliko se vole jebat” da privuku pažnju, ili pak onih pjevuškastih recitacija i vokalnih preseravanja, od ultra-zamornog i napornog RNB-janja, od pretjeranog afektiranja, forsanja i psovanja u pokušaju da budu frajerice i slično. Napokon opušten, dobar ženski rap vokal. Pjesma je, nažalost, opet reprezent reperska “ja sam bolji, ti si u kurcu”, ali ova cjelina Krakena, Stelle i Jantara je fakat dobro legla na beat. Za sad favorit.

Druga odaja – četvrta traka, treća stvar. Opet dobar flow, glas, beat, ritam, sve ok. Ali tekst opet nastavak prva dva. Nema promjene. Ima dobrih puncheva. I nešto više psovki.

Dosje X – posjet horrorcore-u, ovaj put zanimljivije jer je ipak neka vrsta storytellinga. Jedna od omiljenih reperskih fikcijskih tema: izvanzemaljci. Postoje i zanimljivije ideje, bolje preneseni motivi kroz liriku, primjerice, Alejuandra Buendije, ali ovo bi mogla biti najmračnija verzija reperske vizije susreta četvrte vrste. Drago mi je da nisu upali u zamku potpunog pretjerivanja u rimama, ovako ostaje zanimljiva stvar mračnoga zvuka. Ili možda govore o muriji? Ostavljam slušateljima na procjenu. 🙂 Zanimljiv tekst jer ga se može protumačiti na više načina. Prva tematski drugačija stvar. Plavci, prasci, izvanzemaljci, svega ovdje ima. Plus.

Armirani beton – “svako malo mi se javljaju reperi pičkice”, riječi kojima počinje stvar… Pa daj im reci da odjebu, stari moj… Bar to nije teško. Nemoj ih pozdravljati pa ih u pjesmama anonimno pljuvati. Ok, predvidljivo: sjajan bit, dobar rep, dobar flow, punchevi, bla-bla… Znam ekipu koja je brijala na Onyxe. Evo im i hrvatske inačice za svršavanje. Dobar završetak pjesme.

Seljačina – pročitaj ocjene prijašnjih pjesama. Sve isto. U neku ruku, počelo mi se već i sviđati ovo. Jebiga, uvijek sam volio tvrdi zvuk, a Kraken i Jantar očito isto tako. Nema pjevanja i sranja, ovaj cijeli album nema nikakve pretenzije postati komercijalan. Ovo mogu slušati valjda samo reperi. Evo na ovoj gostuje i kompa Kali. Frajer je napredovao u rapu. U svakom segmentu. Ne znam kako zvuče uživo, nadam se da imaju formu i ne gube dah.

Zadnja stanica – ajde, evo opet malo drugačije stvari. Priča o vlakovima i pripadajućim asocijacima. Jantar zvuči malo isforsiranije nego inače jer svi ostali (Tibor, Skriptor i Kraken) repaju opuštenije na također opušteniji beat od ostalih. I dalje mračno, nema sumnje. Sad već vidim da se ne moram bojati da će se album pretvoriti u neko meko eter-friendly sranje.

Deveta vrata – na stvari gostuje Sam Satan. Zanimljivo ime. Kaj reći o stvari? Tvrdo, mračno i sve to. A naravno da je Sam Satan Slovenac. Pa to svi znaju. Od kud bi drugdje Satan izašao? Kurca ga nisam razumio. Ovaj frajer je najisforsiraniji reper na abumu. Više forsa glas i opakost od Jantara. Nije neko iznenađenje s obzirom na pseudonim. Bilo kako bilo, kad već dođeš do devete stvari albuma, postane ti stvarno dobro. Ufuraš se u to i ne očekuješ niš drugo. Dapače, neka je ovakvog repa!

Pozdrav – klasična shoutout reperska spika 90-ih. Pozdravi svima i to. I usputno pljuvanje drugih. Nekih. Nedefiniranih, neimenovanih. Daj pet plus srač-srač.

So klin – outro. Metal. Sotonistički, rekle bi babe. 🙂

Evo, nakon ovog seciranja albuma stvar po stvar, nema druge nego reći dojam u cjelini. Unatoč monotonosti motiva i tematike ponuđenih u djelu, unatoč dojmu reperske forsiranosti u želji za dokazivanjem muškosti, album je zapravo dobra cjelina. Vrlo mračno djelo dostojno respekta za vjernost zvuku i tvrdom hip hopu. Priznajem da nisam pratio rad dotičnih, ali i više mi je nego drago da sam poslušao album i upoznao se s idejama, osobito zato što poznajem cijelu kliku bliskih im ljudi s gostovanja i shoutout sudionika. Svaka karika scene hip hop kulture nađe svoje mjesto, i na kraju se čini da je netko baš trebao ispuniti tu prazninu. Album ima svojih nedostataka, sve sam spomenuo, ali Klin je grupa koja je ispunila mjesto na hip hop sceni na samome dnu, na mračnoj bazi undergrounda, bez ikakve očite tendencije za usponom na svjetlo radijskog etera i lakših nota. Zbilja, puno su mi draži odmah u startu ispunjavanjem svoje uloge od, recimo, Connecta, kojeg bih nazvao suprotnošću ove glazbe uvjetno rečeno istoga žanra. Ništa, morat ću doći na koncert. Prvom prilikom. Vidjeti u kakvoj su formi dečki, imaju li snage za izvesti prezentirane vještine s albuma, ili su pak, što je čest slučaj s reperima, na pozornici samo kao ribe na suhom. Imam dojam da bi ovi mogli ipak imati i neku snagu. Vidimo se na koncertu. Ako im se ne svidi ova recenzija, nadam se da će mi to reći u facu. Imenuj! Ne želim biti neki od ovih neimenovanih fejkera o kojima briju. Samo iskreno i u bulju! Inače ništa od sve te spike i frajerizma.

Ocjena albuma: vrlo dobar. Nategnuto. Vrijedan preslušavanja. Ponajviše zbog ukupne mračne atmosfere.
Moja bi preporuka za budućnost bila: više humora. Pljuvanje po imaginarnim lažnjacima najlakša je forma rap glazbe. Možeš srati što god hoćeš, uvijek ti može na pamet pasti smiješna uvreda ili povezuješ potpuno nevezane stvari, samo ubaciš rimu. Fali tijek misli. Pančevi Klina znaju biti zanimljivi, ali navest ću primjer tvrdog rapa koji i danas, nakon 15 godina slušanja istog albuma i dalje volim poslušati, a ostali su mi u sjećanju baš zbog ironičnijeg humora u svojoj tvrdoći – Lords of Brooklyn. Malo odmaka od mačizma i samodopadnosti, malo autoironije, e to ne bi štetilo Klinu. Zapravo, ne bi štetilo ogromnoj većini repera. Stalno sranje o tome da si najbolji nije neki izazov. Ne mogu zamisliti ikoga u bilo kojem poslu tko stalno pametuje i tvrdi da je najbolji, da mu je konkurencija ništavna. Ako to vrijedi u životu, zašto bi u glazbi bilo drugačije? Ne bi puno postigao prepotencijom, premda većina političara prodaje upravo takvu spiku. Ne tražite uzore u hrvatskim poliitčarima. No, zašto bi Klin(ci) poslušali mene? Ili ikoga drugog? Ako dečki rade ono što vole, što osjećaju i rade to iz srca, a čini se da je tako, neka samo peru po svom! Barem to dobro rade.

Keep it real.

Tekst: Dino Tremens