Devedesete su godine mog odrastanja pa ih nisam doživjela kroz divan gangsta rap ili općenito danas osobno favorizirani golden age, već uz Nicka Cartera iz Backstreet Boysa, a nešto kasnije i uz Nellyja, Eminema i ostale tada popularne repere koji su mojoj generaciji najčešće i bili ulaz u to eksperimentiranje s hip hopom. I da, ne zaboravimo i Bolesnu Braću na čije stare rime dan danas umirem od smijeha.

S 90-ima povezujem i dečke koji su izgledali jako kul jer su furali Bad Mad hlače, kape okrenute na stranu i hoodyje. Kasnije su ti isti dečki počeli izgledati sve bolje i isfuravat i Karla Kanija, Pelle Pelle i Timberlandice te sličiti na „Puff Daddyja“… A sve zasluge stavljam na genijalan Hip Hop Store koji je bio otvoren svega par metara od mog stana pa sam i prečesto svraćala u njega.

I koliko se god slažemo da je taj dućan nešto najbolje što se moglo dogoditi domaćim reperima, toliko imam osjećaj da oni još uvijek nedvojbeno pate za njim i modnim izričajem kojega su tamo skupljali, u toj mjeri da su ostali u tom mind stateu i ne miču se s mjesta. Zadnji put sam vas uzela na zub upravo radi tog stava da boje, print i uske hlače nemaju veze s pravim rapom, ali što je u stvari pravi rap u današnjim, suvremenim i mainstream okvirima? Ne možemo tu vući neke underground repere i njihov stil jer nisu oni ti koji se prodaju – na kraju krajeva, upravo vi ste ti koji se drže trendova koji su tada bili popularni i nosili su ih tada popularni izvođači.

Čisto za primjer, sjetite se Tupaca. Frajer je isfuravao piercing na nosu i kožne prsluke, a nedvojbeno ga svi smatramo pravim reperom. Zašto onda danas dečki ne mogu isfuravat trendove bez da ih se degradira, na poslovnoj i osobnoj razini?

Očekivala sam upravo takve zajedljive komentare na svoju posljednju kolumnu, a vidjela sam samo jedan (vjerojatno ih ima i više) jer sam se dotakla te delikatne teme na domaćoj sceni koja progovara o zatucanosti repera pri oblačenju. To je godinama nekakav tabu kojega se nitko ne dodiruje, a pogotovo da jedna cura dira u takvo pitanje, jer sve na kraju završava s tim da “nema pojma o hip hopu”. I apsolutno ću sve po pitanju rap obleke razumjeti osim izjave: „To nije rap“. Međutim, kako i ja i ti (koji ne odobravaš moje mišljenje) znamo da ta rasprava ne bi imala konstruktivan zaključak i da bi se „to nije rap“ sigurno spomenuo, moram vas razočarati činjenicom da se moda 90-ih danas jako nosi, ali samo je vi krivo kombinirate.

Samo za početak, Rick Ross , Chris Brown i Drake opako furaju te 90-e, a niste toga ni svjesni. Razno razni street wear dućani nude elemente hip hop mode iz 90-ih, a gledat ćete na njih kao na hipsteraj ili šminkerske komade. U tu rap modu 90-ih računamo i Air Maxice, šarene šuškave jakne, svilene košulje s baroknim i cvjetnim printevima, bandane, dresove, snapback kape, šarene patchwork veste (Coogi, ljudi!), tregere… I zbilja ćete reći da to nije rap? A baš te komade su furali i Snoop Dogg, Method Man, Notorious, Tupac, Nas, Coolio… Ma tko god vam padne napamet.

Vjerujem da iza svega stoji samo jedan alarmantan strah – da ne bi izgledali feminizirano, a alarmantna je jedino činjenica da onda niste dovoljno sigurni u svoju muževnost. Moć je stanje uma koje odjeća može samo nadograditi, ali „bad boy“ imidž se može isfuravat i s puno adekvatnijom odjećom od nečega što je zaostalo u vremenu. Pravi „bad boy“ će nosit rozu košulju i kožne široke hlače, jer on to može, a njegovo samopouzdanje i karizma ti neće dat da njegov stil negativno komentiraš.

Pusti tu preveliku plišanu trenirku na miru i uzmi stari dres, isfuraj ga na nešto uže hlače i veliku koleđicu. Iskopaj stari „Fruit of the Loom“ hoody i obuci ga na uske crne hlače i bijele Air Force tenisice; Vrijeme je da svi sazremo i ne vrijeđamo ono što napreduje, već eventualno kritički sagledamo ono što ostaje isto već godinama, jer to sigurno nije nikakav pokazatelj boljitka. Ovo danas su nove muževne, dominantne i moćne 90-e u kojima ćeš izgledati tak’ dobro da će te gledat i cura koja ne sluša rep – vjeruj mi!