Od 10. godina HHU u Tvornici pomno razmišljam o ovoj temi i osjećam se kao da sam je već napisala za vas, ali na kraju sam shvatila da samo volim bit hejter na hejtere koji uporno nešto seru samo da bi srali i zato mi zvuči poznato. I tako se bacimo nekoliko mjeseci unatrag… I da, sve najbolje za blagdane!

Ponekad kada idem van odjenem se malo teatralno, karikaturno, #inspo. Taj izlazak odlučila sam obuči svoje crne uske čizme iznad koljena koje nosim otprilike triput godišnje jer su mi “čizme za posebne prigode” i ne želim ih uništit, a ovo mi se činilo baš kao posebna prigoda. Hej, tu večer nisam ni pila, sve zvijezde su se poklopile! Na kraju sam malo previše ličila na neupitno šarmantnu Vivian Ward, no kako sam se osjećala kao da idem na proslavu (i) svoga rođendana nisam previše dvojila koliko je to okej ili nije. Mislim na kraju krajeva, moja stvar je i da želim nositi vreću za smeće. I onda sam tako ušetala na koncerte, malo zujila prostorom i dobila 1001 zgroženi pogled, jer sam oblačenjem vidno iskakala… dok nije došla Kira u vrlo ženstvenoj točkastoj haljinici (tenks). I tko me to gledao? Curice. Mlade ženice. One koje će me, ruku na srce, prve pogledat s osudom, umjesto da me prigrle jer su u hip hopu žene dovoljno degradirane i ne prihvaćene da bi ih još odbacivale i same žene. U tom trenutku sam se sjetila same sebe u njihovim godinama, i zbilja nisam ništa drastično drugačije izgledala nego li sada, osim što 2015. moj outfit izgleda manje seljački i više kul. Jesam li cure koje su došle šminkerski obučene na event gledala drugačije? Ponekad, ali sam xy puta uvjerena kako izgled nema veze s onim što je u stvari u glavi, i briji.

To me vrača na drugi dio večeri, kada sam stajala sama u publici i gledala nastupe. Stvarno nemam pojma tko je nastupao jer ne slušam praktički ništa od novog rapa (stala sam na Kendijevom albumu o kojem su svi pričali ove godine; Kendi, ako ovo čitaš, volim te!), ali sam gledala kako je jedan lik došao sav zbigecan na rep nastup i izgleda tak umiljato i blago hipsterski da bi ga zagrlila. Iza mene je pak stajala poveća grupa mladića koja se njegovom stylingu nevjerojatno rugala, a onda sam skužila da je to Koolade, THE Koolade.

Lik, nemreš mi bacat takav hejt na lika koji je napravio ČUDESA samo zato što bira izvezeni pulover i uske hlače naspram sponzorske, recimo Žuja, majice i stare široke trenirke. I tu se pitam (digresija: pa ja se stalno nešto pitam u kolumnama!) zašto smo ja i Koolade manje ghetto od tebe ili bilo koga drugoga koji izlazi na taj i ine evente? Ugrožavaju li moje čizme ili njegove hlače VAŠU muškost ili osjećaj pripadnosti nekom kolektivu? I to možda samo zato što vjerojatno bolje izgledamo? Tu trebaš odgovoriti “Ne”.

Generaliziranje je stvorilo fora memeiće, ali nikome nije donijela ništa pozitivno. Dosad sam čula da nijedan Koreanac nema tako mali pimpek, da se plavuše ne zabavljaju bolje (više sam se zabavljala kao brineta) i da nisu svi “Skupljamo pare za životinje” likovi s trga prokleto napasni. Molim vas, prestanimo rap svoditi na široke trenirke, sponzorske majice, hoodyje, šilterice, Air Force tenisice i nakaradno preveliku odjeću. Momci koje slušate nose majice uže od Kooladeovih hlača, kape s metalnim ukrasima, spitke (one iste kakve su nosile skinjare koje su vas voljele mlatit), rozu boju i animalni print. Odrastimo s njima. U tom duhu prilažem fotku Drakea u “Hotline Blingu”.