Izvođač: Magellano
Pjesma: Sinestet radio Slobode
Album: Ponovno čovjek

[Magellano]
Halo, halo, Ivan Vuković ovdje!
Dobrodošli u sinestezijski svijet gdje mašta klija i razbija
okove koje nam nameće današnje društvo i sredina
i djeluje na um pojedinca baš kao psihoterapija…
Godina je 2004… Točnije njen završetak,
točnije početak djelovanja Sinestet kolektiva koji manifestira
mnoge stilove rađenja beatova i mnoge stilove rima
dok ljude obmanjuje i hipnotizira današnja televizija…
Televizija je najmoćniji medij koji čovjeka kontrolira
i hrani ga nepotrebnim informacijama tak da ostane miran,
da previše ne pita, da previše ne razmišlja, da ništa ne čita,
osim dnevnih novina i tabloida što stvara naciju debila
koji žive u strahu čitajući novine, gledajući vijesti,
dok im TV prijemnik usađuje u mozak novu reklamu za Persil
i sredstva za pranje mrlja i druge nepotrepštine, izbor je velik…
U ciklusima od 15 minuta emitira se taj reklamni dril
„…preko malih ekrana mix nasilja i sexa
i plastičnih života gdje vlada lažna sreća,
čovjek postaje vreća krumpira, fiksiran
na kauču pred TV-om, asimiliran,
hipnotiziran, sustav šalje gamma-zrake,
hipotalamus splasne, tako želi naš partner,
da pojedinac zamre i postane dio mase,
a nakon druge faze emocije mu se gase…? *
čuo sam da sve više spadamo u Europu i Svijet…
Možda zato što sad imamo Big Brothera da nam promijeni svijest…
Ako nije Big Brother, onda su to Maja, Sanja i njih drugih pet, šest
ili Joško Lokas debil….a narod nema šta za jest…
Šta mislite zašto se TV kuće bore za našu gledanost?
Zašto žele da ih gledamo od jutra do mraka?
Mislite li da su veliki altruisti koji žele da nam je bolje u životu?
Ili je tu u pozadini želja za profitom…i suptilna kontrola masa?
Dok sjediš pred televizorom male su šanse da ćeš propitivat neke stvari
i učinit nešto sa sobom, da ćeš stremit ka nečem boljem, nečem novom
„…gledam svit oko sebe, to me totalno sjebe,
Bijes griza ka vatra, misli crni su katran,
guta nas stroj što svemu prikači broj,
gorivo je Strah, Dušu pretvara u prah,
„Jedite govna“ postaje moja mantra,
u sebi nalazim sebe – vlastitog psihijatra:
Delta Force – antidepresiv predator,
raspetlja mentalni čvor, misli izbijeli ka klor,
Svitlost se prospe s neba
pa dušu stavljam u stihove da ne bi osta sjeban,
Ludi alkemičar, skoro sam proda dušu vragu,
sad sam na tragu blagu na kućnom pragu…“ **
i ova naša 2004.
mi sve više izgleda kao Orwellova '84.
sa kontroliranim, zatupljenim nižim slojevima
i političkim novogovorima
i strojevima zvanim „versifikatori“
koji proizvode sladunjavu glazbu koja se masovno sluša,
dok nam tajna služba daje kruha i igara
da ušutka glas nezadovoljstva
jer narod je sretan kad doživimo uspjeh nogometan…
Panoptični Sinestet vidi…
Izvadio sam čip koji su mi ugradili u zub odmah po rođenju…
Pozivam sve kreativce, mislioce, pisce, mc-je, dj-e, breakere, writere
da nam se pridruže u ovom meču
„…nervoza, paranoja, sve stanice u meni vrište
dok Tvornica Klonova multiplicira čudovište
bez ljubavi, na milione proizvodi zle persone
koje proždiru slabe duše, žele im oduzet snove…
Bez snova si asimiliran zato svoje snove snimam,
pakiram i distribuiram k'o Alejuandro Buendija,
moja misija mc-ja u ovoj primitivnoj zemlji
je cisti donkihotizam, moji beatovi su preteški…
U zemlji gdje samo deset gradova ima kino
ljudima se jebe živo za Sinestet svijetove,
za rapove, za sampleove i za drum patterne
i što kad završim s mc-jem on postane albino…
Bilo kako bilo ova glazba rijeci je nešto divno,
k'o Jarmusch, Dali, Kafka ili Tarantino…
Želim skinut ljudima lance, ispričati stvari krasne
pa da vjeruju u basne i vječne romanse,
rimom crtat klance, planine, povlačit pravce
od beskrajne daljine do nutrine ljudske rase
pa da osjete žmarce kada zatvore oči
i puste Sinestet da u njih kroći…“ ***
Neki književnik iz prošlosti je sigurno već zapisao ovu molitvu, ovu misao,
ali ju je onda, razočaran u ljude, bacio ili pobrisao…
Rekao je: „Ovo su zadnji dani…vrijeme je za posljednju bitku…
Il ćemo razbit krletku i odletit…il ćemo strunut u samom bitku…
Bože! Daj mi pitku vodu da je pijem i kruh da ga lomim,
sa svojim ljudima da se gostim, protiv mašine da se borim…
Ipak ponekad se pitam tko je tu u stvari lud…
Dal si umišljam sve te stvari…dal je uzaludan moj trud?
Zašto ne pronalazim zanimaciju tamo gdje ga pronalazi puk?
Možda zato što sam vuk i nije mi žao zbog toga…
Kažu da sam mračan, al to je zato jer me ne razumiju…
Kad su ti zatvorene oči sve je mračno u tvom bunilu…
Roboti te drže zarobljenog u njihovoj moći,
al ti pomoću Uma možeš pobjeć u Slobodu, na pucinu…“