Korak po korak, festival po festival, i nekako se već preko tog sumorno vrućeg ljeta, okupanog svake godine jednako ‘rekordnim’ temperaturama i pogođenog toplotnim udarima, dogegamo i do Njega.

Jubilarni, deseti po redu Ferragosto JAM, sam po sebi praznik je za veliku većinu slavonske svite nešto alternativnije orjentacije, a kada je ovakva prigoda da se slavi prvi dvoznamenkasti rođendan, svakako je bilo, s punim pravom opravdano, očekivati nešto više.

Gorak okus ostao je, vjerujem, u ustima većine posjetitelja zahvaćenih prošlogodišnjim uraganom koji je u potpunosti uništio treći dan devetog Ferragosta. Vremenski (bez)uvjeti nešto su protiv čega se ne može boriti čak i kada računaš s njima, pa vjerujem da su se tom mišlju u glavi vodili brojni prošlogodišnji posjetitelji koji od organizatora na kraju nisu tražili povrat novca za zadnji dan festivala na koji su imali pravo. Osobno, bilo mi je uistinu drago zbog te informacije, a razlozi zašto je tomu tako su brojni. Kao posjetitelj (možda je uživatelj dovoljno dobar izraz) Ferragosta već petu godinu zaredom, vjerujem kako se osjećaju ljudi koji pohode Ferragosto – ta obiteljski komunalna atmosfera, sveprisutni feel-good osjećaj prevladava od prve godine, svakog dana, otkako sam posjetitelj, a najteži trenutak tradicionalno je jutarno buđenje nakon posljednjeg dana, kada treba mukotrpno poći kući, a to dovoljno govori o festivalu – kada polazak kući najteže pada (neovisno o promilaži, kilometraži i drugim ažama.).

Vrijeme je, velim, polagano prolazilo, objave i press releasovi o izvođačima su se budno pratili te iako na festivalu svake godine bude izvođača koji su na festivalu bili prije dvije do tri godine, nađe se neko novo, zanimljivo ime zbog kojeg se isplati otići.

Jer, budimo realni, odnos uloženo-dobiveno po pitanju festivala kod Ferragosta je daleko najisplativiji i na strani dobivenog. Po cijenu od, ne znam točno koliko u momentu, 100-120 kuna, koliko košta festivalska ulaznica, dobivate sijaset izvođača iz svakog mogućeg žanra, po želji svakoga raspoređenih u tri dana koliko festival traje.

Tako sam i ja ove godine upecao par izvođača, počevši od Pridjeva, Bajage pa do NLV-a, poglavito Bolesne braće, Six Packa i nažalost otkazane Zdenke Kovačiček, pa mi je voljni momentum od onog početnog proljetnog „ne znam hoću li ove godine na Jezero“ do sedmog mjeseca tradicionalno porastao do „čekaj, ti ne ideš na Ferragosto?!“.

Kritički dio, uz još pokoju pohvalu, ostavit ću za kraj teksta.

I dođe taj dan, 3. kolovoz, kada MK putuje na Ferragosto. Smještanje šatora na po život opasnoj strmini (ne, najozbiljnije, spavanje sam započinjao pri gornjem vrhu šatora, da bih se svako buđenje pronašao ozbiljno nabijen na torbe koje su me jedine spriječavale da ne prevalim i sebe i šator u, u najmanju ruku, nezavidan položaj za nekog tko želi nastaviti spavanje), raspakiravanje, nanovo upoznavanje lokacije i glazbeni program je već nekako započeo nakon početno laganog tenkiranja tekućine poradi temperaturnih udara.

Vrijedi spomenuti i kako je ove godine Ferragosto pohodilo prvo veliko strano ime, izuzmemo li regionalne izvođače. Naime, braća Max i Igor Cavalera iz kultnog brazilskog metal benda Sepultura svečano su ‘otvorili’ festival uz domaće sastave Merrow i She Loves Pablo izvodivši pjesme sa veličanog albuma Roots iz 1996. Premda je ovaj koncert organiziran neovisno o festivalu, u suradnji Dostave zvuka (organizatora Ferragosta) sa Los Angeles Agencyjem, predstavljao je svojevrsno ovogodišnje otvorenje festivala. Dovođenje stranih imena, pa iz bilo kojeg žanra, je odluka koju uvelike podržavam i nadam se da će se taj trend nastaviti i u 11. izdanju – strana imena su možda nikad više potrebnija jer se dosad na Ferragostu već izrotirala velika većina regionalnih imena vrijedna gledanja i slušanja.

Kako pišem za specijalizirani hip-hop portal, preskočit ću podrobnije opisivanje vanžanrovskih izvođača, pa dalje preskačem na Remi i njen Elemental.

Moram reći kako mi je bilo iznenađenje da praktički veća masa ljudi bude prisutna na setu zagrebačkog sastava negoli recimo na koncertu Bajage koji je potom uslijedio.
Unatoč velikom poštovanju kojeg kao glazbofil gajim prema Elementalu, moram reći kako sa obožavateljske strane nisam nešto najjači Elementalac te da mi je ovaj koncert na jezeru, nisam siguran ali mislim da je tako, prvi u životu što se tiče Elementala. Unatoč tome, i za moje pojmove obiman dio tekstova pjesama i sam znam, što zbog airplaya na radiju, što zbog raznoraznih puštanja u svakojakim društvima, jer Elemental jeste jedan od takvih bendova kojeg možete pustiti u raznim društvima.

Naravno, veliki je sing along nastao za vrijeme nekih najvećih iz plejade benda – Iz dana u dan, Priroda i društvo, Prokleta ljubav kao i hit sa posljednjeg albuma Tijelo – Goli i bosi te druge.
Remi i Shot iznimno su uigrani sa bendom, što ne čudi obzirom na punoljetan staž, a nastup na jezeru bio je sasvim zadovoljavajuć za sve koji su ih čekali od trećeg dana prošlogodišnjeg izdanja.

Nije to bilo to što se tiče rapa za prvi dan – naime, sa već sat vremena zakašnjenja, jer otkidalo se od svačijeg nastupa 5-15 minuta, red je došao na Kandžiju i Gole žene.

Rekao bih jedan rutinski dobar nastup ovog domaćeg crossovera Beastie Boys meets RATM. Kandžija Rimokatolik imao je na sebi dres NK Osijeka (uz prezime Osjekanović) koji je ostvario povijesnu pobjedu u Europskoj ligi, pobjedivši nizozemski PSV 1:0 (što je također uveliko obilježilo i uljepšalo atmosferu među ljudima na jezeru), a istu razinu lokalpatriotizma iskazao je i frontmen punkera iz Debelog Precjednika – Tin Kovačić Koca, koji je zajedno sa bendom brzinski nakon nastupa hitao prema Osijeku kako bi svjedočio povijesnoj utakmici.

Nego, što se tiče Kandžije i Golih žena, jedan sasvim solidan nastup u pi(j)ano tempu, kako za aktere čini mi se, tako i za velik dio publike, priveden je kraju negdje prije 4 iza ponoći, uz konfete i takve stvari, a da smo ostali uskraćeni za neku njihovu uspješnicu – nismo. Duge Kandže, Kruva, masti, paprike, Traktorom me dovezli, limuzinom odvezli, Đuro, Bic, Hž, Donji Miholjac, zajedno sa uvodnom Nema labavo provozali su nas kroz ovaj koncert, koji je završen neobično – uz pjesmu Neka cijeli ovaj svijet na razglasu, nakon čega su Osjekanović i ekipa pozdravili prisutne i tako prvi dan u slavljeničkoj atmosferi priveli kraju.

Drugi dan krio je za sobom novu dozu prokletstva.

Već za vrijeme nastupa beogradskog Repetitora dolazi do kvara na lokalnoj trafostranici i Jezero ostaje bez struje na sat vremena. Okej, popravak je uslijedio što je brže mogao, barem se nadam, ali prekid koncerta Pipsa, iz istog razloga, nikako nije trebao označavati kraj dana u očima mnogih, ali tako se nažalost ispostavilo i mrak je ubrzo progutao cijelo Jezero, skroz do ujutro, kada se kvar sanirao.

Trebao sam vam tako prenijeti dojmove sa koncerta Bolesne braće koji me zasad još uvijek u životu maši, kao i sa Bad Copyja koji me srećom ovog puta omašio (volim ja njih, da me krivo ne shvatite… samo mi je potrebno jedno dvije godine odmora nakon pohođenja 15-20 njihovih koncerata u zadnjih par godina). Podčinjen atmosferom, koja je nekih dobrih par sati bila nešto zategnutija i lagano spušten od svega, potpuno sam zaboravio da je i zagrebački KUKU$ trebao nastupiti na DobroJutro stageu, pa sam se do ranih jutarnjih sati zabavljao sa svojim timom cirkusanata uz jezero. Iako sam kasnije dobio informaciju da su KUKU$ovci acapella izvodili svojih par stvar bez pratnje instrumentala, za što im se treba odati posebna počast.

Što se tiče nestanka struje, mogu shvatiti da se radi o još jednoj vrsti nepredviđene okolnosti, više sile ili slično… Vjerujem, s druge strane, da treba imati razumijevanja i za posjetitelje i za organizatore.

Prvo, kada ste posjetitelj i dođete na konto jednodnevne ulaznice na Ferragosto u petak – koji se otkaže jer se dogodi nestanak struje, sasvim je razumljivo da će u vama vladati razočaranje, bijes, ili neka treća negativna emocija. Pogotovo ako prilika da čujete neke izvođače nepovratno propadne jer su zauzeti za sutradan, subotu, kao što je recimo bio slučaj sa Bolesnom braćom.

Međutim, iz perspektive organizatora, zasigurno ni sam ne bih htio da mi se dogodi ovako nešto, pa bih iz tih pobuda razmišljao o nekoj vrsti Plana B. Koji je u ovom slučaju bio zamjenski agregat ili nešto treće. Ono što brojni ne razumiju je da se u ovoj dilemi raspravlja o sljedećem – ili ću kupiti agregat(e), ili ću platiti Bajagu (primjer) da se ljudi zabave i nadati se da struje neće nestati. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo i drugi dan je djelomično otkazan. Ono što ja mogu, kao petogodišnji ferragostaš reći, je to da se nadam kako ovi pehovi zadnje dvije godine neće utjecati na mentalitet većine dosadašnjih posjetitelja te da će i nagodinu biti dovoljno ljudi da se ovo slavnosko slavlje, piknik ili Zrće – bezuvjetno nastavi i na 12. godinu.

Treći dan, subota, nije donijela pretjeranu eksploziju rap glazbe pa tako vrijedi zabilježiti samo nastup Krankšvestera uz Sajsi MC.

Ustvari, Sajsi MC nastupala je zajedno sa sestrom Tijanom nešto prije Krankšvestera, uz tradicionalno provokativne performanse i izvedbe njenih poznanica Nadrkano hodanje, Došla sam da dam ili Antifa kučke dok su uz osječko-zagrebački duet čelavih (uz DJ Olivera) izvedene pjesme Liz Taylor i Sasha Grey.

Dvojac potonjih potom je privatizirao binu kako bi s pravom zatvorio jubilarno izdanje, a obzirom na dobar dio nastupa, to im je uvelike uspjelo. Vezale su se tu dobro poznate stvari sa prva tri albuma, ali kap je prelila ona koja savršeno služi za zatvaranje – elektro-narkomanski hit Gaber, uz milijardu konfeta i tih slavljeničkih gluposti. Opet nisam posvjedočio liveu te pjesme jer se šetalo uz jezero, od stagea do stagea, pa sam ponešto popratio nastup vinkovačkog MC-a Sikyja koji je bacao B2B sa sugrađaninom Ivanom Krpanom, nakon što je dozu drum ‘n’ bassa prisutnima pružio Filip Motovunski.

Ferragosto se po načelnoj vokaciji festivala vrhunske zabave, cjelodnevnog kupanja, ljenčarenja i zafrkancije, prijateljske atmosfere i vedrih ljudi nimalo nije promijenio od prve godine kad sam ga pohodio, pa se nadam da će tim istim smjerom nastaviti i dalje, uz izostanak ovih pehova i nepotrebnih otegotnih okolosti koji tjeraju ljude dalje od Orahovice. Pozdravljam dolazak stranih imena, jer osobno mislim da će ona ubuduće biti temelj za moju odluku o ponovno odlasku na Ferragosto, kao i što mi je drago da je festival u velikom omjeru smanjio redove za cugu i hranu uvođenjem beskontaktnih kartica (kartičica na festivalskoj narukvici) kao sustavom plaćanja na festivalu.
I da, jedna kritika za kraj, kad se već dotičem tih beskontaktnih narukvica… Bio sam na više festivala na kojima je taj princip funkcioniranja, ove godine na jednom na kojem je također Addiko banka glavni sponzor (SeaStar festival u Umagu) i nisu mi jasne dvije stvari, kao ni mnogim drugima – zbog čega je iznos početne uplate 30 kuna i zbog čega je taj iznos na računu na koncu nepovratan, ostaje nepoznanica. Osobno sam doživljavao da je maksimalno 10 do eventualno 20 kuna, ali da se ti novci obično vrate na kraju. Mala mrlja na račun festivala, za koju se nadam da će se regulirati do idućeg izdanja. Ili da će se barem onda festivalska cijena povećati, što će i dalje festival činiti najdostupnijim u regiji.

Do čitanja, odnosno, do idućeg Ferragosta. 1 i 1 nisu dva već 11.

Autor teksta: Marko Kaselj
Fotografije: Samir Cerić Kovačević, Filip Bušić