Odgovor na ovo pitanje krije se u razmišljanju svakog pojedinca ili točnije njegovom poimanju glazbe. Pripadnici raznih subkulturnih skupina su skloni stalnom kategoriziranju glazbenika i glazbenih uradaka, pri čemu je glavni sudac njihov ukus izgrađen na temelju afiniteta večine unutar određene zajednice te same subkulturne ideologije. Najčešće su takve podjele poprilično zaglupljene te u krajnju ruku nerealne i bespotrebne. Ipak, one igraju ključnu ulogu pri glazbenom odabiru večeg dijela konzumenata, odnosno mlađe populacije koja tvori potrošački raspoloženu publiku. Riječ je, dakle, o osobama koje kao prioritet i čin satisfakcije ne vide slušanje same glazbe već svoju titulu konzumenta ili poklonika određenih glazbenika pokušavaju opravdati vlastitim, često besmislenim teorijama koje se svode na diskriminiranje pojedinih žanrova (podžanrova ili glazbenih skupina).

Glazba je (iako mnogi toga više nisu svjesni) još uvijek umjetnost, i ako ju baš moramo ikako kategorizirati ili svrstavati bila bi to podjela na kvalitetnu i nekvalitetnu glazbu. Koliko god se ona činila besmislenom i vječno podređenom nečijem subjektivnom mišljenju, takva je podjela jedina moguća jer nije limitirana ni na koji način. Nažalost, rijetki podržavaju ovu teoriju jer kao ortodoksni poklonici pojedinog glazbenog žanra traže «opravdanje» za vlastiti ukus. Sukladno tomu mnogi povlače crtu posred glazbenog svijeta djeleći ga na dvije zasebne skupine: «komercijalu» i «underground».

Navedena dva pojma mogu označavati dvije različite skupine ljudi, njihovog životnog stila ili pogleda na svijet, ali oni nikako ne predstavljaju samu glazbu niti njene stilove. Pripadnici tzv. «underground» skupine će samozadovoljno braniti svoje glazbene junake pozivajući se na podzemlje i njegovo pravilno usmjerenje dok će ovi drugi (poklonici «komercijale») nezainteresirano odbijati sve što im se čini nezanimljivim te nazivati isto «undergroud-om».

Prodaja ≠ "komercijala"

Underground-komercijala virus nije zaobišao ni hip hop vode, pa je kao glavni simptom zaraze razvijen niz teorija koje pokrivaju različita područja te razne izvođače. Krenemo li od same činjenice da je za evoluciju hip hopa kao kulture te kasnije njegovu ekspanziju bilo potrebno itekako iskomercijalizirati cijelu priču uvjerit ćemo se da je navedena podjela zapravo jedna velika zabluda. Službeno prve hip hop pjesme «Personality Jock» i svima dobro poznati «Rapper's Delight» su gledajući iz sadašnje perspektive komercijalni hitovi kojima su njihovi autori nesvjesno otvorili vrata nizu izvođača koji su uslijedili netom poslije. čak i večina općepriznatih predstavnika «pravog» hip hop zvuka, pripadnika zlatne ere (Gang Starr, Pete Rock & CL Smooth, Pharcyde, ATCQ itd.) po prodaji pripadaju komercijalnoj glazbi jer im broj prodanih primjeraka sadrži sedam znamenaka. S druge strane velikani poput Brand Nubian-a, Jungle Brothers-a, Ultramagnetic MCs-a, Stetsasonic-a i mnogih drugih prodajom nikada nisu dostigli niti zlatnu ploču (500 000 prodanih primjeraka) što je dosta poražavajuće s obzirom da se radi o otvorenom tržištu za cijelu Ameriku, Europu te ostale kontinente. To nas dovodi do zaključka da prodaja nije mjerodavni čimbenik stupnja (ne)komercijalizacije glazbenog izvođača.

You ain`t underground

Esau je na svojem prvijencu «The Debut Album… The Farewell Tour» (2000., Mends Records) pjesmom «Underground?» savršeno objasnio kako stvari stoje apelirajući na «Underground» kao stanje uma koje nema konkretne veze s ostalim čimbenicima. Ako prihvatimo tu teoriju podjela dobiva novi smisao, a uporište pronalazi u cilju koji glazbenik želi postići svojim uradkom te njegovom pristupu radu. Teško je reći kakav je netko cilj imao pri stvaranju glazbe ili suditi prema njegovim ambicijama, ali je sigurno da predviđeni ishod bitno utječe na finalni rezultat. Zato je primjerice stanje uma nekog producenta zanemarivo, jer će on ukoliko želi napraviti hit neovisno o svojim uvjerenjima učiniti upravo ono što vidi kao nastavak ili početak novoga trenda. Producenti novog doba, poput Timbalanda ili Neptunesa sasvim sigurno ne rade lošu glazbu te je nesumnjivo da su odrasli slušajujući kvalitetan hip hop zvuk, ali svojim radom žele napraviti pomak i usmjeriti hip hop produkciju u novom smjeru što dosada rade vrlo uspješno. Teško je uskladiti dvije različite publike u okviru glazbe koja je u tijeku svoje evolucije doživjela veliku prihvačenost te s vremenom postala dominirajućim materijalom na top ljestvicama diljem svijeta.

Kompromis

Kompromis su našli ljudi poput Nasa i Jay-Z-a koji su svojim kontinuiranim radom uvijek uspjevali zadovoljiti staru hip hop publiku te istodobno privući poklonike popularne glazbe hit singlovima koji su zasjali u klubovima i na televizijskim programima u obliku glazbenog spota. Oni nisu ostali zarobljeni u međuprostoru između mainstreama i podzemne scene već su svojom kvalitetom objedinili dvije zasebne skupine ljudi. Uspjeh navedenih izvođača (MCa, producenata) potvrđuje Esau-ovu teoriju o «stanju uma». Više ljudi s potpuno različitim stajalištima iz potpuno drugih razloga može prihvatiti istog izvođača. Zašto? Zato što očigledno taj izvođač zadovoljava sve potrebne norme i sadrži većinu osobina kvalitetnog glazbenika.

Kako bismo što podrobnije razmotrili mogući odgovor na pitanje (iz naslova) možda ga je potrebno preformulirati: «Može li kvalitetno biti komercijalno?». Pitanje u ovakvoj formi aludira na sveopći misterij čitave glazbene industrije. Je li potrebno izvorni, konkretan zvuk stopiti s valovima trenutnog trenda kako bi se proizvod svidio širim masama? Odgovor je možda negativan, ali je nepobitna činjenica da trend sa sigurnošću od gotovo 99% garantira «dobar» odaziv šire publike. Isplati li se onda riskirati?

Sve su češći pokušaji fuzije hip hopa i modernih, plesnih ritmova koji su rezultirali nevjerojatnom pojavom: upravo ti moderni ritmovi puni nedefiniranih drummova objedinjeni veselim clapovima i jesu hip hop. Komercijalno je ono što danas definira hip hop. To je jednostavno dio njegova identiteta. čak se i nezavisne organizacije poput Def Jux-a, Anticon-a ili Rhymesayers-a mogu nazvati komercijalnima jer im se djelovanje bitno proširilo od početaka rada, pa su svjesno ili nesvjesno ušli u istu industrijsku mašineriju s velikim kućama poput Columbie, Universala itd. Tzv. «backpack» populacija je gledala svoje glazbene idole poput RJD2-a ili Company Flow-a na televizijskim ekranima nesvjesno usvajajući sve osobine dotada ljigavo komercijalne glazbe kao normalne.

Repertoar klubskih DJ-a najbolje govori o prihvaćenosti pojedinih izvođača, a njegova raznolikost svjedoći o tome koliko zapravo komercijalno može biti kvalitetno. Može li komercijalno biti kvalitetno? Ako Kanye West svojom glazbom tvrdi da može, tko sam ja da proturječim?

Sadržaj preuzet iz arhive bench-mag.org, uz dopuštenje vlasnika.