Kanđžija – reportaža s koncertne promocije albuma Plafon

Na koncert smo došli nabrijani čuti ne samo Kanđžiju i Gole Žene (premda mu se bend službeno više ne zove tako), već i predgrupe, tj. predrepere. Je li večer opravdala naša očekivanja?

Kao prvo, ujedno i najava – zanimao me stranac (stilski malim slovom), misteriozni hrvatski storyteller koji se prije točno godinu dana vratio iz Dublina. Ovaj mu je nastup bio prvi nastup u životu (!), a snimili smo i video intervju prije i poslije ovog zaista važnog događaja u karijeri glazbenika. Dakle najava – uskoro objavljujemo video intervju sa strancem! Ekskluziva! Video od dva dijela: prije prvog nastupa, i poslije istoga.

No, vratimo se na glavni događaj, promociju albuma Plafon!

Večer je, osim DJ Fu-a, koji je vrtio odlične setove, ne samo glazbenim flowom, već i glazbenim izborom, otvorio Pendrek, s kojim je nastupio i Bolest. Pendrek i Bolest vrlo su simpatični rap duo koji se ističe dobrim humorom na stvarima, ali to je samo refleksija njihovih pojava jer su uživo također nasmijana i vesela banda koja izaziva dobro raspoloženje. Došao sam u klub među prvima, već oko 21 sat, ali klasika je da se publika skuplja kasnije. Iz tog razloga Pendreka i Bolest nije vidjelo puno ljudi, no parsto nas je sigurno bilo. Dečki su svejedno odradili svoj gig kako i treba – bilo 20 ili 2.000 ljudi, tvoje je da se potrudiš. Check. Završili su nastup svojom poznatom stvarčicom “Cigare”.

Zatim je uslijedio još jedan vrlo zanimljiv DJ set, dok se nisu pojavili dečki iz Kanđžijinog benda, započeli instrumentalni intro uz pompozno pojavljivanje Kanđžije i Toxare s dizalicom Nema labavo odmah u glavu! Nastao je raspašoj, ozračje se atmosferiralo, tj. atmosfera se ozračila. Pozitivom, naravno! Pišem ovu reportažu nakon drugih medijskih izvještaja, nije mi imperativ biti prvi koji će objaviti vijest, već vam prenijeti iskreni dojam, pa se neću fokusirati na playlistu previše.

Kao prvo, Kanđžija i Toxara su toliko dobro uigrani da se uopće ne događa da se ispusti back i punjenje gdje bi trebali biti, da bauljaju po sceni kao amateri ili bilo što slično. Ne, ne. Vidi se iskustvo, uigranost, i najvažnije od svega – vidi se da uživaju u tome što rade. Imaju slične boje glasa, Kanđžija pola tona dublji, i savršeno se nadopunjuju. Djeluju kao braća. Bend od bubnjara, basista i gitarista koristi i samplove, koji doslovce razvaljuju Boogaloo. Petožični bas može droppati D do niskih frekvencija, ali zvuk live benda nikad ne može prodrijeti u one tonove basa gdje ti bubrezi i svi unutarnji organi vibriraju od snage subova. E, pa to oni dobiju, zahvaljujući elektroničkim semplovima. Onoliko koliko su dobro Kanđžija i Toxara uigrani, ništa manje nije ni bend! Za vlastiti ukus poželio sam čak u nekim trenucima imati čepiće za uši jer sam osjećao kako mi glasnoća uništava frekvencije slušnog aparata, pa sam minglao po dvorani, osluškujući kakav je zvuk u kojem dijelu.

Profesionalnost na sceni bila je besprijekorna. Živi bend koji razvaljuje hip hop zvuk bez transfera u žanrove koje bismo trebali nazivati crossoverom, zato što stvarno nije bilo puno koketiranja sa solažama ili fuzijama izvan konteksta dominacije rapa. Naravno, svirači su dokazali svoje vještine, u nekoliko su navrata svirali čak i poznate melodije drugih glazbenika, poput Davida Bowieja, ali manje-više koncert se može svesti na tvrdi hip hop zvuk precizne metrike i kratkih melodijskih segmenata. Ponavljam, uz brutalne sub baseve, kakve sama bas-gitara nije u stanju reproducirati, čak teško i s efektima. S obzirom na to da je Kanđžijin koncert trajao gotovo 2 sata, odsvirani su najpoznatiji stari hitovi, uz gotovo cijeli novi album Plafon. Ono što me posebno iznenadilo je publika! Publika je doslovce znala svaku stvar, svaki refren, bilo da je riječ o starim ili novim stvarima. Sudjelovali su, kako se kaže, kao dodatni igrač, kako hrvatska publika zna biti na sportskim susretima. Doduše, pokušavam zaboraviti lika koji je rigao po podu, zatim se srušio u tu svoju bljuvotinu, malo puzao po tome, zatim si tim ubljuvanim rukama prošao kroz geliranu kosu i grlio neke ljude oko sebe. Fućkaš koronu, zbog ovakvih treba prati ruke i paziti na higijenu.

Stranac. Ajmo o njemu. Stranac je misteriozni storyteller, ne znam čak bih li ga nazvao reperom jer od repera se razlikuje u mnogočemu. Nije opterećen rimom, ritmom, beatom i drugim reperskim obilježjima. On je ovdje da ispriča priču. Tko je slušao njegove albume, zna o čemu pričam, tko nije, neka posluša. Usporedio bih ga najprije s Mikeom Skinnerom, aka The Streets. Čovjek se pojavio u tri navrata, svaki puta kada bi Kanđžija i bend uzeli pauzu za presvalečnje. Tako je bilo dogovoreno. Stranac bi se pojavio na pozornici uz svog kolegu Tihomira, koji je svirao osebujni isntrument zvan handpan, tj. hang. Nisam još imao priliku čuti taj instrument na koncertu, što se i pokazalo kao tehnički loš izbor jer se nije dovoljno dobro čuo. Inače je zvuk prekrasan, ali je za slušanje uživo, u komornijem prostoru. Ista sudbina zadesila je i stranca na prvoj pjesmi, gdje se ton-majstor nije stigao snaći, i dok su omjeri glasnoća i visina zvuka pronađeni, prva je recitacija već bila gotova. Nije se puno razumjelo što je govorio. Stranac je tako potpunu pažnju i reakciju dobio tek na trećem svom izlazu, s pjesmom “Još ništa se ne zna” – o smrti svoga oca. Kanđžija je također izveo pjesmu “Ne brini se ništa” o smrti svoga oca u posljednjem setu, s porukom da zagrlimo i volimo svoje bližnje dok su još ovdje. Obojici su to bile najteže pjesme za izvesti, a evo, ja sam danas došao kod svog starog na sarmu, i jako mi je drago što to još uvijek mogu. Hvala dečkima, i svaka čast za kanaliziranje emocija kroz stihove.

Kad smo kod stihova, samo da napomenem koliki je užitak bio slušati pravi kvalitetni rap sa sadržajem i smislom, s flowom, temama, lirikom, bez kikseva, bez zaboravljanja tekstova, i s dobrim zvukom. Nije bilo gangsterskog glumatanja i preseravanja, čak ima i odličan refren pjesme Kičma, koji kaže “dok ti glumiš da si gangster, ja sam sam sebi master, kol’ko god nosili te maske ja sam samo svoj još više i jače”. Vrhunski! Bez fejkanja. Također, nije bilo veličanja droge i narkomanije niti u pjesmama, niti u razgovorima između stvari. Nisam mislio da ću ikada biti toliko zahvalan na tome, ali došlo je takvo vrijeme. Hvala.

Sve u svemu, ovo je bilo jedno od najboljih mi koncertnih iskustava s hrvatskim rapom. Zvuk, scensko svjetlo, energija, uigranost, profesionalnost, zanimljivost, zabava, cure s violinama (Barbara i Daria), vrhunski bend, odličan izbor predgrupa i međutočaka, kao i odlični dragi ljudi i poznanici koje sam sreo u publici, lijepo iskustvo za pamćenje. Nije mi žao 50 kuna koje sam morao platiti za ulaz kolegi Manuelu iz Unityja, koji je fotkao neke od ovih fotografija (naravno, ove bolje, koje nisu s mobitela).