Bit ću iskren, kao i uvijek. Nije mi drag trap. Loše je sjeo na prvi susret. Odrastao sam na tvrdom rapu. Stani, uvuci zube… Rekoh, nije mi drag trap, ali… ALI! Ali nisam zatvoreni debil koji će tvrditi da je nešto sranje bez da sam dao priliku. Kao prvo, trap je sasvim nova mjuza, izdanak rapa. Korijeni mu sežu opet u devedesete prošloga stoljeća, s američkog juga. Da ne objašnjavam korijene, imate sve na netu. Danas zvuči kao mješavina dubstepa, grime-a, trip hopa i slične elektroničke mjuze s (uglavnom) rapom preko takvih instrumentala.

Dakle, dubstep, grime i svašta sam slušao, čak i u velikim količinama, ali trap nikad. Nailazio sam samo na iritantne likove preslabih reperskih vještina da bi zaslužili ikakvo poštovanje. Nekakva androgena štrkljava ekipa kljakavičara koji ne da nemaju dobre rime, nego ih čak uglavnom ni ne razumiješ što govore. Ne repaju, nego nabadaju riječi preskakujući stih po stih, ponavljajući iste debilne fraze. Uglavnom o totalnim besmislicama. Mlataraju tanašnim ručicama i mumljaju. I onda takva ekipa prodaje spiku da su “gengsta”. Smijeh. I iritacija. Iritira ako stvarno voliš rap, osobito ako si u rapu nalazio smisao, utjehu, inspiraciju i energiju za veći dio svog života. To što trap predstavlja bio bi loš uvod u bilo koju glazbu, kamoli onu za koju si emotivno vezan. Zvuči kao glazba s posebnim potrebama. S takvim pajacima ne kužim tko se može oduševljavati, ali hej, niti sam ja netko tko će drugima govoriti što da slušaju, niti bi itko trebao obraćati pažnju što im drugi govore. Ja samo iznosim svoje mišljenje. Tako da, eto, došao je na repertoar za recenziju i prvi trap album. Vedak me zamolio da albumu pristupim otvorena srca i uma, dapače, s pozitivnim startom, da dam priliku, i stvarno sam se potrudio da bude tako. Nemam apsolutno ništa protiv ikoga, dapače, želim podržati i one za koje mislim da su loši.

Već sam u kanadskim klubovima uvidio da je trap prava pošast među novom generacijom. Vratih se u Hrvatsku, kad ono, i ovdje uzima maha. Mozak mi odmah pri slušanju bilo koju mjuzu uspoređuje sa svime što već imam u znanju. Vrtim foldere i fajlove u glavi pa gledam što je otkuda preuzeto. Što se mene tiče, ovo je uglavnom nastavak gangsta rapa. Ima mi to smisla. Američki južni i zapadni gangsta reperi također su se izdrkavali u tekstovima koliko su opasni, na spotovima se furali na oružje i drogu, uz stalno neko iskrivljavanje jezika i melodično pjevušenje stihova umjesto čistog repanja. Kužim da uglavnom žele ostaviti dojam opasnih dečki. G-Funk također ima velikog utjecaja u ovome. Priznajem, nikad nisam volio ni jedan od tih stilova, ali ajmo ovako: mislim da bi bilo sasvim fer pokušati shvatiti što ljudi vole u kojoj glazbi, ufurati se u tu perspektivu i onda baciti neki suvisli komentar, ne?

Zašto nemam respekta prema gangsta izdrkavanju: zato što, kao prvo – pravi gangsteri ziher ne pjevaju o svojim stvarnim sranjima jer bi bili ćuzi, ili bi završili u ćuzi (nitko se nakon ubojstava poznatih repera nije hvalio da ih je koknuo, zar ne, velikih li gangstera); kao drugo – gangsteri su poprilično glupa sorta ljudi (ako u životu trebaš silu, pljuce i noževe, baš i nisi sposoban niti pametan); kao treće – ako tvrdiš da si pametan, a tvrdiš i da si gangster, pa onda si smeće od čovjeka (znaš da svjesno radiš sranja drugima). A tko želi biti smatranim za smeće od čovjeka? Čak ni Sanader. Niti za jednu od ovih kategorija ljudi nemam ništa dobro za misliti, niti za reći. E sad, ostaje četvrta opcija: sve je to zajebancija! Samo isfuravanje! Kilometarski daleko od stvarnosti. I to je to. Misterij gangsta rapa riješen. Sve je to natjecanje tko će bolje odglumiti ulogu. Kao i gangsterski filmovi. Zato sam si odredio gangsterske albume ocjenjivati po drugom kriteriju. U startu prihvaćam da su laž. Zajebancija su. Nemaju težinu kao netko tko svoju inteligenciju koristi za drugačiji rap. Ice Cube mi nikad ne može biti reper u istoj kategoriji kao KRS-One. Ali dobro. Odrediš druge kriterije. Sasvim je druga stvar u pitanju. Gangsta rap ima ogromnu publiku.

Ice Cubea treba gledati kroz druge kvalitete: energiju, ritam, stav, čak i aktivistički stav prema potlačenoj rasi, koji je, uz sve negativno što možeš natovariti na žanr, ipak donio i nešto pozitivno. Tip je stvarno moćna pojava u rap povijesti. Ne može se osporiti kvaliteta glasa, osjećaja za ritam i flow, dakle, kao reper je stvarno vrijedan spomena. Uz sve nove Thug Life memove na netu postao je i živuća legenda. Pa ću isto tako i ja zanemariti svoje preferencije ili stavove, spike oko svojih želja i vizija vezanih uz rap i hip hop, ocjenjivat ću na temelju što objektivnijih kriterija reperskih vještina. I glazbene kvalitete.

Shvatio sam upravo da prije kritike ikoga, prvo moram kritizirati sebe. Sasvim je moguće da u startu imam licemjerne kriterije, kao tipični backpacker! Naime, koliko je rapa temeljeno na gangsta prenemaganju? Pa preko 90 % sigurno! Možda 95 % od svega što sam čuo u 20 godina praćenja hip hop scene. Stranog i hrvatskog. Ogromna većina tekstova zapravo je o tome koliko su opasni, i kako će drugi najebati ako ih izazovu, kao i o tome koliko su moćni, koliko love imaju i slično. Karaju, pljugaju, bacaju lovu, oni su carevi svemira. Svaki od njih to tvrdi za sebe. Meni je to retardirano, ali priznajem, potpadam pod onu malu (vjerojatno drugima jako iritantnu) skupinu hip hop intelektualnih elitista. Preziremo takav ego. Jedan sam od seronja koji će reći “dobro to zvuči, ali ništa pametno ne govori”. Priznajem. Imamo i mi svoj ego. Meni su reperske veličine oni koji imaju vještine, koji imaju poruku, energiju… Koje imaš potrebu pokazati drugima i reći “daj pogledaj koliko je ovo dobro”, zato što to ne može svatko, mogu samo rijetki. Ali odlični su mi i reperi koji su bacali totalne gluposti od tekstova, ako imaju neku drugu kvalitetu toliko izraženu da možeš prijeći preko tih gluposti. Od Flatlinerza i horrorcorea, do Lords of Brooklyn, House of Pain i ostalih koji su uspjeli stvoriti tako dobru i živu energiju da je to jednostavno vrijedno respekta. Da ne spominjem Gravediggaze koji su spojili totalne mračnjake s genijalnim stilom, vrhunskim deliveryjem, vještinama, a na sve to stavili su, možda i najbolje u hip hop povijesti, duhovitost i ironijski odmak koji je dao do znanja da se radi o natprosječno inteligentnim reperima. Pričam o prvom albumu, naravno. Niggamortis iliti 6 Feet Deep. Odmah u startu morate računati da ove recenzije piše jedan takav brijač, ali – koji se trudi razumjeti drugu stranu i prebaciti se u drugi film, makar mislio da bi dobar reper morao biti iznad tog predstavljanja krajnje banalnosti i dna čovječanstva. To je elitizam nas napornih likova. Moj ego. Barem sam ga svjestan pa se trudim boriti i protiv samoga sebe. Zato, ne zamjerite… Trudim se skužiti, pokušajte i vi. Ja ću pokušati shvatiti da su lova, auti, objektificirane žene i oružje samo produkt mašte u šaljivom ruhu preseravanja.

Rap se na trap albumima definitivno ne može ocjenjivati istim kriterijima kao na rap albumima. Slušao sam već ljude koji se prepiru može li se uspoređivati rap i trap. Po meni, očito, ne može. Jako teško. Iskreno, ne mogu zamisliti trepera u, recimo, betlu s reperom, MC-jem. Bilo u fristajlu, bilo u betlu s napisanim tekstovima. Jednostavno, trap kao da je pokupio samo najgore elemente rapa i nadogradio hrpu novih stvari gore. Možda se varam, ne znam, volio bih vidjeti takav betl. S druge strane, ne mogu zamisliti repere ni da se snađu baš u trapu, osim u onom dijelu koji nije pjevanje ili kako da to već nazovemo. Mislim da bi se pogubili. U studiju bi sigurno nastao neugodnjak da netko od “pravih” repera s kojima sam odrastao i koje sve poznajem, počne tako stenjati pri snimanju. Reperi su najčešće željeli nešto reći, imali su svoju poruku, pa čak i svatko svoj stil. Znam da je danas u generaciji milenijalaca kategorički imperativ biti originalan, jedinstven, svatko mora vjerovati za sebe da je unikatan, jedan i nenadjebiv, ali nekako, eto nije to baš najbolje artikulirano, niti svi uspijevaju u ganjanju te agende. Svodi se na kaos.

Trap možeš promatrati na dva načina: ili kao totalnu retardaciju, ako ćeš suditi iz perspektive ljubitelja starog rapa; ili kao nešto dobro, ako ćeš suditi prema kriteriju evoluiranog gangsta rapa na steroidima. Totalno je pretjerivanje, do razine groteske. Ali svaka umjetnost ima svoje slijepo crijevo koje je apsolutno apostrofiralo neki element, obično estetiku ružnoće prethodne faze te umjetnosti i čovječanstva u cjelini. Groteska. Farsa. Lakrdija. Kubizam. Dadaizam. Namjerno prcaju staru fazu. I cijelo čovječanstvo. Svaki put kad dođe do pojave novog pravca dolazi i do otpora ljubitelja prijašnjeg stanja. Tradicionalizam pati. Ali što više pate tradicionalisti, to veća krila ima novi smjer. Pokušao sam se staviti u ulogu đavoljeg odvjetnika. Ufurao sam se u film onoga što mi nije simpatično, potrudio se promotriti pozitivne strane onkraj horizonta slobodoumlja. Ako mogu razumjeti da ima nešto u gangsta rapu, ako mogu razumjeti da ekipu to pali, onda mogu valjda razumjeti i trap. Next level gangsta rap. I sve ok, dapače, treba biti toliko otvoren i podržati eksperimentiranja s novim stvarima.

Osim toga, ovo je kao u teoriji filma: promjena paradigme koja dolazi novom tehnologijom. Kad su braća Lumiere početkom 20. stoljeća isfurala kameru, na prvim su filmovima snimane gluposti i spektakli. A ljudima je sve bio spektakl. Snimiš seks (da, pornjava je odmah krenula, naravno) – spektakl, snimiš vatromet – spektakl, snimiš dolazak vlaka, pucnjavu, sisu, bilo kakav specijalni efekt bio je spektakl i samo su po tome brijali. Zatim su slijedile faze razvoja filma, da sad ne idem preduboko, da bi pojavom tehnike filma u boji opet sve otišlo natrag na spektakl. Kad je došla kompjutorska animacija – pogađate (i znate), povratak na spektakl. Pa gotovo i svi današnji holivudski blockbusteri su hrpetina spektakla bez neke pametne ili duboke priče. Tako to ide. Ljudi žele intenzivnije emocije, a to im pružaju maksimizirani efekti bilo koje umjetnosti. Tako je očito djelovala i promjena paradigme hip hopa u grani trap mjuze. Logično je.

Zato, spremite se na sutrašnju recenziju trap albuma, u kojoj ću secirati stvar po stvar, kao i svaki put do sada, ali temeljeno na argumentima i kriterijima. Molim da nitko ne popizdi jer tjedan dana preslušavam jedan te isti album, i ako sam mogao imati visoke kriterije za tri vrlo dobra do odlična albuma do sada: Klin, Dekadenti i Shizo, ne bi bilo fer da sad smanjujem kriterij samo zato da ne kažem što iskreno mislim o nečemu što nije u istoj kategoriji. Moram prije svega reći da cijenim trepersku inovaciju i hrabrost poigravanja vokalima, zvukovima i pjesmama u cjelini. Otkrili su nešto novo. Pomaknuli su granice staroga. Zato, samo radite svoje, knock yourselves out, i neka vas ne dira 5% što misle drugi. Od mene imate respekt kao ljudi, ali i kritički stav prema djelima. Pozz!

P.S. Preporučam da svi pogledaju ovaj odličan video koji pojašnjava razlike i sličnosti između rapa i trapa.