Hip hop me razočarao. Hrvatski, strani, svejedno. Podjednako. Zato nisam baš pratio scenu nekih više od deset godina. Devedesetih godina prošlog stoljeća bio sam tinejdžer, zagrižen, lud za hip hopom. A onda je počeo smrdjeti. Mjesecima sam čekao Wu-Tangov Forever, rezervirao ga u cd shopu, a kad sam ga kupio tresle su mi se ruke jer sam pljunuo 180 kuna za novi dupli disk, što mi je tada bilo bogatstvo. Kad sam ga doma preslušao, osjećao sam se prevareno. Nakon svega onoga prije, sad ovo?!? Koji …? To je bio početak kraja mog fanatizma za hip hopom. Sljedećih su se godina nizala razočaranja, od gotovo svih najdražih repera. Uključujući najdraže ikad: Lords of the Underground. Na američkoj sceni počeli su se s vremenom pojavljivati i vladati likovi poput Eminema (čije vještine i stil ne mogu osporiti, ali je dosadan i bez onog “osjećaja”, duše, koju toliko volim u hip hopu); svi su počeli biti “psi” s lajanjem pod utjecajem naporno nabrijanog DMX-a; 50 Cent je uslijedio, koji je valjda prvi počeo repati kao da mu se ne da; a zatim i ostalih sve dosadnijih, sve plićih i sve manje sadržajnih i smislenih izvođača. Sve do današnjih mumble rap, iliti “mumleka” kako ih zovem. U tekstovima se počelo slaviti aute, felge, misoginiju, zlatne lance, lovu i ispraznost. Skoro svaki novi album koji bih čuo dodatno je pokapao rap, barem ono što ja volim u njemu. Jedini je spas bio i ostao u undergroundu. U opskurnim likovima. Primjerice, u luđaštvu Kool Keitha koji je i dalje brijao svoje i ostao zanimljiv. Lud, ali zanimljiv. Potegnuli smo na njegov koncert u London da bi nas u klubu ukupno bilo manje od 50 ljudi. Rap je ošo u falus očito.
Na hrvatskoj sceni, što se mene tiče, bilo je podjednako loše. Elemental je počeo s komercijalnim pjesmuljcima (kvalitetno, ali komercijalno za babe), TBF gotovo potpuno izašli iz hip hopa (u odnosu na prvi album, ali oni imaju ping-pong stil, i dalje uvjerljivo najbolje tekstove, kako god zvali taj žanr), Woo je surađivao s raznim pjevačicama sa sve blesavijim pjesmicama (dok nije zakopao Verbalni delikt koji me oduševio), Nered je nešto šaputao po solo albumima, izgubio energiju i zanimljivost (možda samo meni, ali nakon Crnog sina ovo mi je bilo bezveze), Stoka je snimao s najvećim fejkerčinama ikad – Soma Dollara – nakon svog hard core-a i tekstova poput Groblja (vjerojatno zdrobljen ko stoka, a mnogima najzanimljiviji MC), Targeta je prehitilo na svoju stranu (iako ću imati vječni respekt za tog čovjeka jer je THE MC, i naučio me svemu što valja kad sam ulazio u hip hop), Bolesnici su, ajde, imali svoj stil, premda me ni to više nije zabavljalo, a na hip hop partyjima počeo se vrtjeti Justin Timberlake i sve više (meni osobno) odvratan RNB. El Bahattee, jedan od najtalentiranijih repera, nakon svojih razočaranja, nažalost se povukao sa scene. Svi ti ljudi koji do nedavno bili uzori i inspiracija svemu, sad su promijenili situaciju. Na H3S-u, prvim hrvatskim internetskim stranicama o hip hopu ekipa se doslovno pljuvala i mrzila. Početno prijateljstvo, konstruktivna rasprava i međusobna inspiracija na novoj platformi pucali su po šavovima. Postalo je naporno s vremenom. Počele su prijetnje i slična sranja, nezdravo ozračje. Jammovi su nestali sa scene. Barem su ti jammovi nekad okupljali sve elemente. Brejkeri su plesali s Colonijom i ostalim šufterima, grafiti scenu su preplavili klinci koji grebu tagove na tramvajska stakla i šaraju ružne gluposti po fasadama. Tražio sam DJ-a koji može snimiti dobar skreč, ali i oni su zakazali. Nemoguća misija. Htio sam više od svega da underground scena popravi stvar, ali u Hrvatskoj se vrlo rijetko pojavljivala dobra stvar iz tog smjera. Nemojte me krivo shvatiti, svi ovi ljudi su zapravo dobro radili svoj posao, neki su i dalje ostali ekipa, imali su više obožavatelja nego ikad prije. Postali su mainstream. Popularni. Pa nije li to ionako želja svakoga glazbenika? Odjednom su šminkeri i bogatunčići mahali ručicama na partyjima kao mačke, imitirajući reperske pokrete. Od nečega što je još nedavno toj istoj publici bilo “opasno i klošarsko” do “vau, kak je to kul, ja ti poznajem njega, on je tak lud, ajmo pošmrkati ovo pa na party”. A šmrkalo se… Tako je novac uništio srž glazbe, kao i puno puta do tada. Mislim, ovo je jednostrana, subjektivna priča, naravno, nekim novim klincima ovo je bilo najbolje razdoblje hrvatskog rapa ikad. Kužim i logično je. Kao i meni moj početak. Ljubav. Ja sam ostao zaglavljen u prošlom vremenu. Ima nas još takvih, nisam jedini. Čudni, tražili smo (i tražimo) nešto “nemoguće” od scene. Ili jednostavno nešto što nitko drugi možda ne voli. Možda smo glupi ili gluhi. Rap kompilacije koje su izlazile zvučale su kao kaos nepovezanih stvari, ako ima dvije dobre pjesme gore mogao si biti sretan. Reperi-klonovi samo su štancali jedno te iste tekstove “ja sam opasan, pušim travu, imam ekipu, imao sam težak život, ali sad sam car svemira”. Pojavio se Edo Maajka, upoznao sam ga prije njegovih prvih pjesama, prije karijere. Kul tip. Snimio je par stvari pa album, Phillie ga je probio na Blackoutu (najslušanija hip hop emisija koju su maknuli s Radija 101 iz neobjašnjivih razloga) i pokorio scenu: imao je dobar rap, i energiju, i nastupe, tekstove, glas… No, jedan čovjek nije scena. Nije me čudilo što je postao broj 1 na tržištu. Čak i iznad svih ostalih glazbenih žanrova. Frajer je iskren i zanimljiv. Uspio je nametnuti svoju pojavu tržištu i zadržati tvrdi zvuk. Doduše, s bendom, pa reperima to nije bio “pravi hip hop”, ali nebitno. Na američkoj sceni prebacio sam se na praćenje sve dubljeg undergrounda, a na hrvatskoj ni u tom segmentu nisam našao zadovoljstvo. Neke nove grupe zvučale su zanimljvo, ali uglavnom sa sprdnjom prema rapu, s ironijskim odmakom, zajebancijom na bogate Amere, više je sve to zvučalo kao satira, nego kao da žele nešto iskreno reći. U redu je satira, ali fali iskrenosti i pravog upoznavanja autora. Sett je nešto i pokušavao svojim solo albumima, to mi se uglavnom sviđalo, Špica aka Magellan je radio svoje, i svaka čast. Bilo je tu zanimljive ekipe, ako su bili iskreni. Malo. Prtljali smo nešto. Bilo je dobrih stvari i gotovo svatko, osim nas “čudaka”, našao je nešto svoje valjda. Ne mogu reći da je baš sve postalo sranje. Čak ni u komercijalnom segmentu. Samo se meni sviđalo jako, jako malo toga. A znam i desetke odličnih i pametnih ljudi s početaka zagrebačke/hrvatske hip hop scene koji su tvrdili da je hrvatski rap postao neslušljiv. Do te razine da ih je bilo sram govoriti ljudima da su reperi. Neki su skroz odustali od svega toga. Neki su ostali u prošlosti. Remi i ja otišli smo na neki festival ženskih MC-ja u Aquarius, a jedna je izvođačica prije svog nastupa na majk zaurlala “di su moje kuje?”, našto je publika pala u delirij (i kuje su se javile). Remi i ja smo se pogledali u čudu i rekli si WTF, čekaj, koji ku*ac? Stvarno? Kuje? I to dobrovoljno? E, moj hipe tu d hope end ju džest dont stope…
Nezadovoljan i samim sobom zbog vlastitih loših radova, a gledajući danas iskreno – svoje bih albume totalno sasijekao u ovim recenzijama, shvatio sam da mi treba promjena. Hip hop mi je bila osnovna stvar u životu već godinama: od izbora prijatelja, cura, odjeće, stvari na koje trošim lovu, sebe samoga, svega! Gradio sam identitet na hip hopu, a hip hop je omekšao, postao je ljigav i uvlačio se u guzicu tržištu za šaku dolara. Nezgodno. Morao sam pronaći novi smisao jer mi je sve (tada novo) djelovalo retardirano, totalno degradirajuće. Ekipa se oduševljava, a ja ne kužim, meni užas. Prebacio sam se na eksperimentiranje s drugim žanrovima, istraživao nove scene. Opskurnije, tvrđe, podzemnije od prodanog komercijalnog hip hopa. Taman početkom novog tisućljeća u Hrvatskoj se pojavila slam poezija. Što je to slam poezija, pročitajte ovdje. Bio mi je to novi izazov. Počeo sam redovito ići na večeri rap poezije, na večeri slam poezije, učio se tome, usavršavao, nastupao u knjižnicama i posvuda, organizirao ih, s potpuno nepredvidljivom publikom i očekivanjima. Sam si gore. Ti i mikrofon. Ili si bez mikrofona. Nema instrumentala. Nema pomoći. Samo ti i tvoja lirika pod punom pažnjom, nastup i energija pred svim mogućim vrstama ljudi. Rijetki su reperi dolazili nastupiti u ovom formatu. Na jednoj rap poetičnoj večeri upoznao sam Scriptora. Mislim da ga je Magellan pozvao da s nama nastupa u Zadru. Ne mogu se više sjetiti svih nastupa, ali mislim da je bila odlična ekipa: Alejuandro Buendija, Magellan, Scriptor i lokalna dalmatinska ekipa. Zanimljivo ime. Scriptor. Kao neki superjunak pisma. Djeluje pametno.
Dolazimo napokon do recenzije albuma… Evo sad, nekih 10-15 godina poslije početka pada, Vedak mi pošalje album Shizo – Fusnote na recenziju. Prvi put sam poslušao album na mobitelu, ležeći u svom kombiju negdje u sniježnoj Lici. Drugi put doma, ovlaš, dok sam si kuhao večeru, jeo i prao suđe. Moram priznati, nisam ovo očekivao. Tijekom preslušavanja već sam počeo skakati po stanu i vikati sam sa sobom “TO”!!! Znao sam da ću guštati pisati recenziju! Klin i Dekadenti napravili su sasvim dobre albume koji su mi već uvelike dokazali da se isplati ponovno pratiti domaću scenu, a ovaj mi je album vratio osmijeh na lice. Domaća scena mi napokon zvuči čak i bolje od strane! Hip hop se vratio. Ok, budimo realni: ja sam se vratio! Hip hop je bio i ostao ovdje, s usponima i padovima (neke nove komercijalne rap pojave i gostovanja s hrvatskim pevaljkama neću ni spominjati).
Pa, krenimo dakle na seciranje materijala. Zahvaljujem svima na strpljivosti do ovoga (glavnog) dijela teksta.
SHIZO je rap grupa koju čine Valar, Scriptor, Nod Funk i producent Masni Taksista. Postoje od 2006. godine. Album Fusnote objavili su u prosincu 2017. Sve u svemu, dobro ime albuma. Fusnote, asocira me na dodatno pojašnjenje pojmova. A svašta oni pojašnjavaju ovdje.
1. Marš – predstavljanje sebe, kolektiva, nasumičnih misli i socijalnog okruženja u kojem stvaraju. Shizo se ne izgovara “šizo”, što ima smisla jer ni shizofrenija se ne izgovara “šizofrenija”. Miran mračniji klasični hip hop beat, sve u svemu ok stvar za početak. Dobri glasovi, dobar vokabular, asocijacije, motivi, a ništa prenapadno. Pjesma bez točne teme. Ne znaš što očekivati dalje na albumu.
2. Devedesete – stvar o devedesetima, dok su bili klinci. Beat je odlično pogođen za temu. Zvuči kao da ga je složio DJ Premier 1998. Očito prate nogomet jer se kroz cijeli album provlače razni nogometni motivi u stihovima. U ovoj i košarka. Čak i tenis. 🙂
Pjesma s temom, lagana i simpatična, totalno slušljiva. Refren je kolaž sempliranih repera iz devedesetih. Spominju i HDZ, socijalni kontekst devedesetih, izražavaju svoj stav i mišljenje. Kul. Spot krajnje jednostavan, izlizanih tonova boje, retro, prati njihov tekst. Sviđaju mi se isječci spota Hrvatski velikani Blackout Projecta na refrenu. U pjesmi uglavnom prevladava socijalna tematika. Uz sport. Jasno, to im je obilježilo odrastanje u devedesetima. Druga pjesma na albumu vjerojatno još nikoga nije zagrijala u ono što slijedi, no po svim segmentima pjesma jednostavno drži vodu.
3. Predstavljam – ugodan jazzy instrumental, refren ponovno kolaž semplova (možda stvarno vole Gang Starr). Ovdje već lagano dolazi do izražaja da dečki imaju sasvim dobar flow. Glasovi im nigdje nisu forsirani, zvuče ful prirodno. Scriptor odrao odličnu strofu: “ne želim glumit hranu medijskom Minotauru, ne znam tko je s kime pio kavu u labirintu tračeva, riječi oštrije od mačeva znače da je istina potplaćena jer svi grade sutra, a nitko ne radi ništa, bal aktivista nasred gradilišta se svodi na pad ministra i dva gemišta” – jebeno! Ne slažem se s njim jer mislim da je pad ministra dosta dobar uspjeh, ali svejedno jeben tekst. Ma svaki stih svih članova ima smisla. Širok vokabular daje na uvjerljivosti riječima.
4. Drugi – lagan instrumental, a društveno aktivistički tekst. Kritika hrvatskoga društva. Vrlo dobar tekst. Na ovoj pjesmi, pri slušanju u kontinuitetu, dolazim do nadanja da će sljedeća pjesma imati jaču energiju. Dokazali su da imaju što za reći, da imaju odlične vještine, da imaju flow, delivery, opuštenost, tekst, smisao, drže se teme, sad treba nešto da malo pokažu i raznovrsnost. Da se publika ne uljuljka i zaćori u fotelji. Inače bi se moglo pretvoriti u neki od onih plačljivih socijalno angažiranih rap albuma koji znaju biti dobri, ali dosadni. Kuži se da su dečki dobro načitani i promišljaju o svijetu oko sebe. Možeš se složiti s njihovim stavovima ili ne, ali odlično ih iznose. Ja se uglavnom slažem.
5. Slon u sobi – instrumental. Lijep, ugodan, jazzy stil. Na kraju instrumentala zanimljiv filozofski citat o zadaći umjetnosti. Prilika da kažem da je miks albuma odličan. Visoka razina. Master gladak i dinamičan, slušao ga na mobitelu, laptopu, dobrim slušalicama ili hi-fi sustavu, svugdje valja, ništa ne bode uši, sve je razumljivo.
6. Stilske vježbe III – evo ga! Jebeni cypher! Energičan, smislen, široki vokabular, nepredvidljive rime, tvrdi beat, krajnje jednostavan. Je-be-no! Točno ono što je trebalo u ovom dijelu albuma. Stvar je reprezent, ali odličan. Ritmički su precizno podijeljeni na podjednake upade od 4 ili 8 stihova naizmjenično.
7. Babilon – stvar o Zagrebu. Nekoliko pogrešnih naglasaka, ali ništa upadljivo. Instrumental predivno teče, podsjeća me na također izvanredan instrumental pjesme Yep od Abstract Rude-a. Flow rapa teče kao i instrumental. Sjajna stvar. Premda ne kužim naslov. Kakav Babilon?
8. Dok ste plesali – pjesma sa “spotom”, ustvari naslovnom fotkom s titlovima riječi. Opet angažirani tekst o letargičnosti i apatičnosti društva. Puno metafora i sugestivnih motiva. Na ovoj stvari najbolji flow cijelog albuma odrepan u jednom dahu riječima “dok ste plesali ko nesanica licem besramnika, nikad niste disali na jesam-nisam jer bi nestali sa mjesta di kad svijet zablista ispod svjetla diska nema smisla istina dok traje plesna sveta misa”. Smisao uvijek pati na ovakvim egzibicijama vještine i stila kroz flow, u svim rap pjesmama. No, ovdje se barem pridržava teme, i ako promotrimo dublje možemo čak doći i do nekog smisla, nategnuto. Svejedno, odlična prezentacija reperske vještine. Poslušajte. Kao Nered i Stoka na Spremni za rat ili Alejuandro na nekoliko svojih nekomercijalnih produkcija.
9. Narkoza – gostuju Riđi Riđ i Kali. Jazzy instrumental pleše po slušalicama lijevo-desno, pomalo zbunjujuće. Prebrzo se prebacuje, odvlači koncentraciju s teksta. Bolje je sporije, kako je npr. Rampage miksao na svojoj Wild for the Night. Pomalo dosadnjikava pjesma. Nije baš na razini ostatka albuma. Samohvala i bla-bla. A ono, ok, reperski. Niš posebno, niš iznenađujuće. Riđi ima neki stil isprekidanog ritma repanja, koji mi ne zvuči baš uvjerljivo, osobito je čudan u kombinaciji s triolama, što izvodi na kraju svoje strofe. Zvuči mi kao četverotaktni benzinac s neispravnom svjećicom. Ne štima baš. Štuca i bojiš se da će se ugasiti. Možda je pod narkozom.
10. Osnove – dobro, još jedna reprezent. Flow na refrenu isti Royal Flush na stvari Iced Down Medallions. Možda im je melodija ostala u podsvijesti. Vokabular, motivi, riječi, rime još uvijek dosta iznad prosjeka. Nije samo repersko izdrkavanje na 50 klišea i općepoznatih fraza s ispodprosječnom kombinacijom nasumičnih rima.
11. Oglasnik – semplirani Sadat X na početku? Može. Pjesma s najjačim instrumentalom na albumu. Energija piči ko iz pi*ke napaljene ženke gladnog medojednog jazavca. Taman kad je zatrebala još jedna nabrijana da me izbije iz osjećaja uplakanog reperskog kenjkanja poput Nasa. Ili onog vječito plačljivog Drakea (kojim su mi, BTW, popili mozak dok sam studirao u Kanadi, inače bih možda imao sreće pa propustio ovog tužnog Kanađanina). Tema ove pjesme je imaginarni rap oglasnik. Pljuju reperski ego. Pa odlično! Svaka čast. Reperski ego je upravo ono što glođe kulturu iznutra i stvara karijes po zubima hip hopa. Jebena stvar! Odličan delivery. Sve odlično. Meni najbolja stvar na albumu. Tek ovdje mi je album u potpunosti sjeo za krajnju ocjenu 5.
12. Funk za Smilju Glavaš – instumental. Intermezzo. Smilja Glavaš je, inače, protagonistkinja kratkog dokumentarnog filma Od 3 do 22 Kreše Golika iz 1966. Film je posvećen teškom položaju žena u patrijarhatu iz naše ne toliko davne prošlosti (kao da je danas puno bolje). Lijepo da je dobila posvetu i na reperskom albumu. Isplati ga se pogledati, traje oko 13 minuta. Shizov instrumental pristojan. Nadam se da će oraspoložiti podjarmljene žene. Ide uz naslovnu sliku albuma gdje neka bakica nosi cekere kroz zagrebački pothodnik. Respekt i za poznavanje hrvatskog filma.
13. Lunarni seks – jazzy instrumental koji se ponovno poigrava balansom lijevih i desnih zvukova. Opet kvalitetne rime, raznovrsni motivi, rap na razini. Pjesma za slušati noć, kao što aludira i naslov. Nešto poput TBF-ove Dok grad spava. Energijom mislim.
14. Gradimo svoje dno – klasični hip hop beat i pametan tekst. Govore o hip hop kulturi, svojoj ulozi u rapu, ali ne na izravan način, već kroz dosta prenesena značenja.
15. Masni taksista – pjesma o taksistu. 😀
16. Biznis – instrumental s filmskim citatima. Finiš s čudnim, odrezanim krajem.
Album je sjajno tematski i energetski raznovrstan, izvrsno posloženog redoslijeda pjesama, sve djeluje promišljeno. Stvarno su se potrudili. Osjeća se iskustvo i znanje. Album nije radiofoničan. Mislim, nije baš za nekoga tko ne razumije hip hop. Zato što je čist u svojem rap žanru. Baš onako kako je bilo i na samom početku. Iskreno, nadam se da će ovakva mjuza i ostati izvan radijskog etera komercijalnih stanica. Radio je uglavnom postao retardiran medij. Formatirani oblik usiljene sreće, mediokriteta, banalnih tema, kreveljenja u eter, infantilnosti i preseravanja oko slušanosti. Ne, na takvim postajama ovom albumu, sasvim logično, nema mjesta. Ali i bolje. Pravi hip hop barem neće više podilaziti širokom slušateljstvu kako bi uredske gospođe i činovnici mogli provesti radni dan bez uznemirujućih sadržaja, dok rade svoj posao u programiranom danu. Ne mora biti svima lagano i zabavno. Ovaj te album potiče na razmišljanje.
Mogu iskreno priznati da sam zbog svojeg razočaranja propustio buđenje nove kvalitete. Ili sam taman uletio u novu eru. Tako je kako je. Ne mogu reći da mi je žao. Sazrio sam, putovao sam svijetom, upoznao tuđe hip hop kulture, izbivanje me naučilo štočemu novom, i drago mi je da mogu svjedočiti novom buđenju, novom proljeću, renesansi hip hop scene. Sada treba kopati dublje, naći sve skrivene dragulje. I mogu reći da hip hop djeluje puno bolje nego prije. Zdravije. Nema više nasumičnih pojava dobrih albuma kao što su uletjeli Woo ili Alejuandro Buendija, već dobri albumi pristižu sa svih strana! Sjajno! Svjedočimo tome da se i stari reperi ponovno vraćaju “pravom” hip hopu i prvotnom duhu! Imaju što za reći, imaju novu strast! Pa to je i smisao ove kulture! Reci svoje! Uvjeri me. Argumentiraj. Veseli me to. Jako. Svaka čast svakome tko je pročitao ovu recenziju do kraja! 😀
Ocjena albuma: 5/5
STAY CONNECTED