Uz sav info vezan uz otvorenje, možete pronaći i nagradnu igru za free upad:

https://www.facebook.com/events/353733178500813/

The post Novo otvorenje u Zagrebu, X-Club appeared first on Hip Hop Unity.

Facebook: https://www.facebook.com/events/263881331039874/

The post Pikto u gostima, Glitchboy2000: F.O.M.O. appeared first on Hip Hop Unity.

Idem recenzirati glazbu koju sam izbjegavao, ali pod sugestijom da albumu pristupim otvorena srca i uma. Evo, napunio sam se pozitivom i želim naći sve najbolje u tome što slijedi. Da sve bude još jasnije, evo i objašnjenja recenzije trap albuma, tekst koji sam jučer objavio kako bih pojasnio o čemu se radi.

Još jednu stvar da u startu napomenem, pa neka “pravi” reperi popizde: moraš biti hrabar da bi radio trap! Da obrazložim: rap postoji već 45 godina recimo. U Hrvatskoj nekih 30-ak, ovisi što prihvaćamo kao prvi pravi rap. Sve su staze ovdje već uhodane. Želiš repati, pronađeš svoj stil, imaš producente, imaš repere za ugledati se, imaš otkuda učiti, imaš sve na dlanu. Trap? Ne baš. Malo je drugačije. Novo. Imaš stranu scenu, doduše (onu koju ne volim), možeš nešto skužiti i inspirirati se, ali opet, trebaš imati hrabrosti pjevuckati, mumljati, izmišljati rječnik, utirati put nečemu novom… I to nečemu što mnogi pljuju, a mnogi i obožavaju. Meni sve zvuči isto, ili barem užasno slično, i čini mi se da je sve kopija kopije neke kopije. Svi kopiraju Amere u trapu. Od tematike, do spotova, izraza, stila, svega… No, što god ja ili itko mislio, nije to lako. Sjećam se početaka zagrebačke hip hop scene dok još nitko nije izdao album na CD-u. Nije bilo lako. Bilo je zanimljivo, fora i jebeno napeto, ali nije bilo lako. I odmah su se razvili pravci novoga stila, potpuno hrvatskog, originalnog, odvojenog od stranog hip hopa, pa čak i od hip hopa kao žanra (u slučaju TBF-a primjerice, čiju originalnost baš nitko ne može osporiti). Doduše, treperi se oslanjaju na već uhodanu rap scenu pa im je lakše. Ipak, s te strane odmah u startu možemo dečkima dati respekt. Stvaraju. Izmišljaju. Kreativni su.

Prije svega primijetio sam cover. Slika je odlična. Stvarno moćno. Marko Dješka Art napravio je jedan od najzanimljivijih covera koje sam vidio. Vuče na fantasy stil pomiješan sa srednjovjekovnim demonskim motivima, izgleda mistično i interesantno. Odmah plus u kutiju.

1. Medalje – da, to je ta energija. Instrumental generički, elektronički, čist, jasan i moćan. Minimalistički. Trippy. Natovareno jekom. Vokal nije čisti rap. Neki melodični rap je. I priznajmo, ima vještine. Ne vjerujem da bi baš svi reperi imali dovoljno sluha za otpjevati ovakvo što. Drži ritam, ima flow. Dobar glas, jasna dikcija kad to želi. Namjerna nerazgovjetnost kad to želi drugačije, ono što su Connect još davno isfuravali kao “frajerski” zagrebački stil. Ueu-ueu stil. Vokal se kupa u delayu i echu, zvuči zanimljivo. Čak i triole baca ritmički uspješno, nije truba. Hrpa anglizama i slenga, zvuči kao interna spika koju moraš kužiti. Dobar trik za stvaranje dojma ekipe. Ispada da ako ih kužiš, tranu si. Žele stvoriti mit koji ti je dostupan ako si im ok, ako pristaješ na mistiku koju sugeriraju. Psihološke metode hip hopa od davnina. Nudimo ti posebnost. Budi zločest sistemu, a poslušan nama. Onda si tranu. Evo, prva stvar pa već ima dosta toga za analizu, a ima i kvalitete. Ako želiš naći nešto dobro, a ne srati jer hejtaš. Ok. Ufuravam se. Tekst… A jebi ga: gengsta. No, ok. Rime nisu totalni blam-banal, možda ima inteligencije u toj glavi. Vidjet ćemo u nastavku. S Trešnjevke sam. Znaš li me? Ne. Dakle, refren ti laže. Nisam siguran dissaju li ABOP, ali nije ni bitno.

2. Šinteri – stvar koja se vrti na Radiju 101 već neko vrijeme. Spot sniman na Vrbiku, ispod raketa. Hilj$on repa prvi i zvuči namjerno nerazgovjetno. Stilski, moraš se priviknuti. Da je htio reći nešto svima valjda bi rekao jasnije. Stvaranje mita koje sam već spominjao. Moraš se truditi razumjeti. “Ako dovoljno vjerujem da sam frajer, vjerovat će i drugi” djeluje kao mantra… I uspijeva im to. Vidim po broju pratitelja na internetu. Znači dobro to rade. Zatvaraju semiotički loop, baš kao i gangsta reperi sa zapadne obale Amerike devedesetih. Semiotika = znanost o simbolima (najkraće objašnjenje). Stvaraju svoj film, nameću svoj diskurs. Sve je simbolika! Moraš kužiti poseban jezik, posebnu mjuzu, prilagoditi se svemu što traže… Nije to lako isfurati, mnogi pokušavaju. Možeš mrziti stil, ali to će im ići na ruku jer tako je posložena igra. Dapače. Voli ih ili hejtaj, ali samo ravnodušnost im šteti. To je prednost glazbenog stila temeljenog na “kontroverznosti”. To je faktor koji je lansirao rap glazbu u glazbeni vrh dok ga nije i uništio kad se sve potpuno komercijaliziralo i postalo mainstream. Puf! Ode mit, ode zanimljivost. Trap je poput osvete samom rapu za to. Reperi su iskorištavali nerazumijevanje sustava i kontroverziju, stvarao se hype. Propaganda. Fama. Ta se propaganda dobro vidi u filmu o NWA Straight Outta Compton. Što veći broj ljudi histerizira oko “opasnosti rapa”, to je njima bolje. Isto tako, što više repera ili bilo koga danas histerizira oko trapa, to je njima bolje. No dobro. Treba malo dublje razmišljati o tome, tko želi. Što se tiče njegovih poruka, neka nedefinirana kritika hrvatskog društva je u igri. Samo u naznakama. Instrumental ponovno nabrijan basom, minimalistički i suvremen. Target gostuje na refrenu s distorziranim vokalom. Flow cijele ekipe ok. Drugi tip repa u Iron Maiden majici. Trap sadrži dosta elemenata hipsterske kulture. Reciklaža svega prijašnjeg u provokativnom ruhu, namjerno “slučajnom”. Kao što hipster “slučajno” pije iz tegle, “slučajno” vozi bicikl kojem je otpala pedala. Izmišljam… Nosi li on Iron Maiden majicu slučajno? Ne. Možda želi reći kako njega niš ne jebe pol posto? Možda dati omaž glazbi koju cijeni? Sve bi to moglo biti moguće, hrabro i zanimljivo, da u trapu to nije uobičajena pojava. Tako da možda i nema ničega iza te vizualne izjave. Vrlo kratkim proučavanjem trapa uvidio sam da mnogi furaju odjeću s elementima simbolike metal bendova. Ništa, znači kopija opet. U spotu se maše srednjim prstima, puše se “opasne” cigarete, oni vladaju kvartom, kao što kažu u pjesmi. Kao, sve je opasno. Ako nisi s njima pazi se. Takav je dojam. Stvar je, prema traženim kriterijima trapa zadovoljila sve uvjete. Dobar singl. Gledajmo insajderski, ne autsajderski jer su kriteriji drugačiji. Oduvijek mi je jadno bilo da stari rockeri ocjenjuju rap albume. Ergo, ne budi kao ta ekipa zadrtih starkelja, nauči nešto novo i shvati poruku ako možeš. Stvar je dobra u trap okvirima.

3. Besmrtni – instrumental počinje električnom gitarom. Lajt motiv cijele pjesme je ta električna gitara. Pohvalno je što iznenađuju. Iznenađenje je jedna od najvećih kvaliteta bilo koje glazbe. Umjetnosti općenito. Nisam očekivao ovakav beat, ni instrumental. Prljavo je. Vokal potpuno isprocesuiran. Pliva u auto-tune melodijama. Wess side in full effect. Ali daleko od rapa bilo koje strane. Tip pjeva. Riječi iskrene, infantilno jednostavne, ali na simpatičan način, opet iznenađenje. Ljubavna pjesma. Miješani glazbeni žanrovi. Podsjećaju me na Blink 182 ili neki sličan mellow punk utjecaj po melodijama, čak pomalo i Kinoklub, bez uvrede ikome. Dosta hrabra pjesma. Ovo je onaj trenutak u kojem shvatiš zašto netko ima puno obožavatelja: zabavni su.

4. 112 – tipičan trap. Spor beat, brz rap. Barem na prvoj strofi. Druga strofa spor bear, spor rap. Opet gengsta. Nakrcano anglizmima i slengom. Moraš vraćati unatrag pjesmu i koncentrirati se da dešifriraš tekst. I dalje pumpaju semiotički kod koji sam spominjao ranije, pumpaju ego i iluziju mistike. Hajpanje. Dakle, isto što su radili i rade reperi većinom. Oduvijek. Ništa puno drugačije. Možda zato toliko repera pizdi na trap. Kradu im fore. “Zovi jean-jean-dva men daun”. Pjesma o muriji i opasnostima ako se zajebavaš s Kuku$om. Njih boli kifla. Imaju svoj film, imaju svoju publiku. Isfuravaju svoj stil. Flow pristojan. Još uvijek su bolji od ostalog trapa jer barem ih (uglavnom) razumiješ i ne ponavljaju iste fraze u preskakivanju stihova. Kul.

5. Napravit ću scenu – melodija preuzeta od Ice Cubeove Friday. Gangsta isfuravanje na najjače. Gle, ako voliš gangsta rap, ovo je možda vrh! Na trenutke duhoviti, skroz ufurani. Nema satiričkog odmaka, kojeg sam očekivao puno više. Ne, ovo je do kraja u filmu koji furaju. Poigravanje tročetvrtinske melodije i četveročetvrtinskog ritma daje zanimljivost koje baš i nema u rapu. Daje nešto novo. Nije sve kick-kick-snare. Repanje im također ima vještinu, nije u kurcu. Neki ljubitelji trapa su mi rekli da im se sviđa ova mjuza jer im je dopizdio rap. Neki su rekli da ga vole jer je hedonizam. Sve je to kul, ljudi imaju svoje ukuse. Ili Kuku$e.

6. Nove šuze – e sad, prva dosta iritantnija stvar za slušanje. Taj zavijajući vokal s auto-tune efektima… Ok, ajmo ostati na pozitivnim aspektima. Izgleda da imaju sluha. To je plus. A opet, možda je to samo auto-tune. Zvuče sigurno dok biraju melodije koje žele. “Iam nove šuze i ne piše vans na njima”, iako tema zapravo i nema veze s tenisicama. Dodiruju se sociološke tematike, ali ništa egzaktno niti jasno. Možda o prolaznosti vremena. Slow beat instrumental, mračan i jednostavan, vokal plačljiv i istaknut. Malo je teže argumentirati ovu mjuzu kao rap pjesme jer nema toliko jasno određene kriterije. Na rapu točno možeš čuti valja li flow, kako hvata ritam, kakav je delivery, razgovjetnost, tekst… Ovdje je sve marinirano u hrpi elektroničkih efekata. Teško išta možeš jasno razumjeti. Otprilike osjećaj kao da si pijan ko đubre na nekom tulumu gdje ne možeš kontrolirati ni pogled ni sluh, sve zavija, izmiče se, ne možeš uloviti fokus, ne možeš uspostaviti ni fiksiran pogled sam sa sobom u špigl u zriganoj kupaonici. Točno tako mi ovo zvuči. Što god pokušavaš uloviti klizi iz ruke kao tek upecani ugor.

7. Zaboravi – spori beat, spora stvar, nešto kao skit, intermezzo… Ne želim biti kenjator, ali dolazi mi lagano do zasićenja i postaje mi naporno slušati ovo. Nadam se da će sljedeća stvar popraviti dojam, imati nešto na što bih mogao otkinuti. Ovu najbolje da zaboravim. Nema nikakvog smisla.

8. Dođi pa vidi – da, album postaje sve više i više teško razumljivi trap. Baš se moraš jako koncentrirati da razumiješ o čemu tip priča. Govori o tome da je u srednjoj slušao Gang Starr. Ok, kul. Nekakve pjevajuće melodije koje ne bih nazvao pjevanjem, već zavijanjem, postaju prilično dominantne. Meni osobno iritantne. No, ajde…

9. Šnitanje – fala svemiru više neki rap! Htio sam taman odustati od ovoga svega i javiti Vedaku da nemrem više slušati, uz najbolju volju. Ok, tip nešto repa, aleluja! Idemo poslušat detaljno, iako sam stvar čuo već dosta puta na radiju. Spot opet ispod raketa (neboderi na Vrbiku). Dolje u garažama. Da seciram rap: dobar flow, ali nadosnimavan. Naime, ako nadosnimavaš svako malo, flow ti može ići na triole ili šesnaestinke u nedogled, možeš tako snimiti strofu od 15 minuta koja će zvučati “našnitano” na beat, ali uživo taj jedan reper to ne može izvesti. Vidio sam to puno previše puta. Bude teži neugodnjak na live nastupima takvih repera. Pretpostavljam da si na koncertu svi međusobno ulijeću puniti stihove. Siguran sam u to. Flow me se, dakle, nije baš dojmio. Premda nije loše snimljen. Glas ok, razgovjetnost odlična, delivery ok, tekst ništa posebno. Dobro se poigrava stilom izmjenjujući sporiji i brži rap. Opet mahanje srednjim prstima pred kamerom na spotu. Nabrajanje imena vlastite ekipe, interne spike i ništa posebno za nekoga tko nije ufuran u sve to. Siguran sam da onima koji su u tome zapravo lik zvuči ko Bog. Tip je uvjerljiv u svom nastupu na spotu. Nije rekao baš ništa, osim koju riječ o sebi i svojoj ekipi, ništa vrijedno pažnje, ali ima stav kao da je najjači reper na svijetu. Nema čak ni jedan punchline. Ne mogu reći da je osobito dobar singl za jednu rap stvar. Takve su stvari nekad snimali demo reperi. Već je davno El Bahattee našnitao Dame i gospodo, prvo na Targetovom Wokshop classu #11 davne 1997. (još kao klinac, prije prvog albuma i ikakve karijere) a kasnije, u drugoj verziji na svom albumu Svaki pas ima svoj dan. Bio je to rap bez ovoliko nadosnimavanja, strofa u komadu od 3 minute, s puno smislenijim tekstom, s puno poruka, puno bolja stvar po svim segmentima… A to je samo jedna od stvari u rapu ovoga stila. Pjesma Šnitanje od Kuku$a kao najjače adute ima stil i flow, ali ni blizu ovome. Instrumental minimalizam, dobar. U redu. Ok stvar, može proći. Niš posebno. Baš je nedavno Vojko Vrućina puno bolje našnitao svoju Zovi čovika. Znam da se obožavatelji neće složiti jer vjerojatno veličaju dotičnog autora (koji djeluje i kao ok tip), ali eto, osporite argumente onda… Stvaranje kulta ličnosti nikad nisam popušio, ni za puno zanimljivije likove od Hilj$ona. Ponudi nešto konkretno, nemoj misliti da si car svijeta zato što ti prijateljska ekipa tapša rame i govori “jeben si”.

10. Sotona – povratak trapu. Mračan instrumental. Riječi teško razumljive, namjerno nerazgovjetne. Poanta cijeloga trapa je, izgleda, atmosferičnost. Atmosfera, iliti ozračje (ako ćemo hrvatski) najvažnija je komponenta u većini stvari. Sviđa mi se to što je mračan zvuk postao popularan. Barem nešto. Barem nije r’n’b. Iako, s druge strane, ima i toga u trapu. Tekstovi su, ako se potrudiš razumjeti ih, prilično besmisleni. Čak je i bolje ne razumjeti ih. Nema nikakvih bitnih poruka u cijelom albumu do sad. Samo neke interne spike i sami sebi najjači. Na ovoj stvari imaju dobar flow u trepanju, poigravaju se sporim i brzim dionicama. Da su riječi razumljive možda bi se moglo nazvati i repanjem. Shin Tu ima dobar glas. Premda sam pratio njegov live nastup na dodjeli nagrada HHU i tip se stalno gubio, zaboravljao vlastiti tekst, frfljao… Loše. Šteta. Dobar mu je glas na snimkama iz studija.

11. Magic Johnson – stvar koja ima video. Tip kaže da je rođen na dan ko i Magic Johnson. Trap trap, mrtvi trap. Nadao sam se da neće doći do ovoga. Postalo je jako naporno. “Udimio sam se ko losos, ne znam za vrijeme i prostor” – odličan stih jer objašnjava ovaj kaos koji vidimo u spotu. Mahanje srednjim prstima pred kamerom. Izgledaju kao hrpa histerične zločeste djece. Uf. Žao mi je što moram pisati ovakve stvari. Ok, saberi se, još malo. Problem je u tome što sam stvarno htio biti otvorena uma, srca i pristupa, naći najpozitivnije strane svega što ću čuti i vidjeti, a prestajem vidjeti išta pozitivno. Ok, ima pozitivnog: publika voli taj zvuk. Pusti ljude da uživaju. Evo, samo da shvatite razinu lirike: “imam novi Samsung, nema više suza Baby Johnson, kaj ti misliš mene boli Johnson, rođen sam na dan ko Magic Johnson, Magic Johnson, rođen sam na dan ko Magic Johnson, Magic Johnson, rođen sam na dan ko Magic Johnson”. Ovo sve liči kao da je onaj “reper” od kojega smo se sprdali, General Two, koji je snimio Eto što sam vruć postao popularan. Stvarno je tako. Ne mogu više. Pucam po šavovima.

12. Gangsta – “nemoj glumit da si gengsta” – tim riječima započinje pjesma i refren. Nemrem. Zatvaram ovo. Netko me jebe! Uffffff! (15 minuta kasnije) Ok, idem probat nastavit ovo kad sam već izdržao 80 % albuma. Upozoravaju da ne glumiš da si gengsta, i onda u istom tom refrenu prijete da ćeš popit metak?!? Ehhhhhh… Ooook. Ajmo dalje. Glup sam. Ovo je nova razina zajebancije. Zajebancija. Nemoj toliko ozbiljno shvaćati riječi majstore… Pusti ih.

13. Skrt skrt – zanimljiv početak instrumentala. Orijentalni. Asocira na stari Wu-Tang. Totalno drugačiji stil od svega do sad. Drugačije i od repa i od svega. Novi trap. Zvuči kao totalno kreveljenje. Nerazumljivo, nerazgovjetno, gangsta tekst, skvičanje i cviljenje. Hrpetina nabacanih neartikuliranih zvukova, osjećam se kao posjetitelj zoološkog vrta kojeg primati gađaju svojim fekalijama i urlaju. Meni je ovo užas. Aaaaaa! Bokte, gotov sam. Valjda ću izdržati do kraja albuma. Pod istim nazivom pjesme Skrt ima i stranog trapa koliko hoćeš. Odvratno je baš sve što sam otvorio poslušati. Probaj, ukucaj u youtube skrt i samo gledaj. Ajde, imaju svoj stil, imaju flow, znaju izvesti svoje, imaju svoju briju…

14. Frend – “danas baš svi znaju za Kuku$ klan, zašto si ti ljubomoran?” – tako počinje pjesma. Hahahaha, ok, evo, ovo me stvarno iskreno nasmijalo. Duhovito je. Nisam ljubomoran. Ali možda imaju pravo, možda netko i je. Tip se na pjesmi prekenjava kao da je drogiran. Aaaaaaaa! Isuse, izluđuju me! Tek sam došao s treninga, a imam potrebu odmah otići natrag u dvoranu i lupati po vreći do sutra! Slušanje ovog albuma jedna je od najgorih misija koje sam pokušao izvesti. Uznojio sam se. Evo, drago mi je, jebeno mi je drago dati im reklamu recenzijom. Rekao sam, najgore za stvaranje semiotičkog mita je ignoriranje, a hejt jednako pomaže kao i ljubav. Evo, uzmite moj hejt, moju ljubav, da vam barem to bude dobro za promociju, ali želim samo jedno: da više ne moram slušati ovo! Ovaj spot i pjesma su, kao, pozitivnijeg ozračja od ostalih, ali svejedno mašu srednjim prstima i prekenjavaju se gengsta isfuravanjem. Iritantni su mi već do bola! Ok, glup sam. Elitist sam. Prestani srati i slušaj dalje…

15. XXL – a ništa, stvar apsolutno kao i svaka druga ovdje. Album je još nekako ok počeo, ali… Nisam baš volio trap prije ovog albuma, a sad… Moram pokušati ovo razumjeti. Morat ću pitati nekoga što voli u ovome… Ovo je misterij. Svaka čast Kuku$u! Uspjeli su u nečemu što bih, da su mi pokazali prije, rekao da je nemoguće: ostvariti uspjeh s ovime! Svaka čast! Pobijedili ste! Ja sam debil izgleda.

16. SAO Kukus – samo pokušavam izdržati do kraja ovoga. Stvarno. Kao kad gledaš užasan film pa čekaš i gledaš, gledaš, gledaš i čekaš jedan dobar trenutak da se isplati sve dosadašnje vrijeme uloženo na gledanje sranja. I taj trenutak uglavnom nikad ne dođe. Uh! “Ekipa u depresiji, hip hop je umro” kažu oni. Joooj! Nije umro! Jeben je! Pa vidite kako se razvio, imamo grane hip hopa koje nemaju veze s mozgom, a razvaljuju mase… Uh, ispričavam se. A i oni su sarkastični. Neka svatko sluša i voli što voli. Nisam toliko glup da mislim da su drugi glupi jer ja ne razumijem njihov ukus. Zvuk je moćan u klubovima, ekipa to voli. Valjda je to. U klubu ziher dobro drmaju basovi. Nije problem u Kuku$u, problem je u trapu. Napokon kraj na vidiku!

17. Dela blues – napokon zadnja stvar. Ok, ajde, smirio sam se, iznenađen sam. Pjesma je bolja od zadnjih 7-8 komada. Ima pozitivnih stvari: zanimljiva melodija, zanimljivije pjevanje i manje preseravanja. Fakat je bolja stvar. Čak i razumljivo pjeva. Ova stvar je skroz ok. Za trap, to mislim. Svaka čast dečki, jeben album, ovoliko emocija (doduše, negativnih) nisam doživio slušajući ne znam što i ne znam kad, iskreno. Uhhhhhh. Gotovo je. Zaplakat ću od sreće.

Albumu ću dati dvije ocjene! Zašto? Zato što to što rade Kuku$, očito rade odlično. Ekipa ih prati. Ma ne samo da prati, nego je trap vjerojatno i popularniji od rapa među mlađom generacijom. Fakat rasturaju, a u prilog tome govore tablice o količini glasova po kategorijama za nagrade HHU. Pogledajte stanje glasova publike pa usporedite rap i trap. Makar se meni to ni najmanje ne sviđa. Imaju nekoliko podnošljivih stvari, i to je to. No, nije bitno sviđa li se meni ili ne. Bitno je držati se što objektivnijih kriterija za zadani kontekst. Zato, prema osobnom ukusu i kognitivnim mogućnostima, dajem albumu ocjenu 1 – totalno je iritantno sranje, loš mi je svaki dio toga! Ispizdio sam slušajući ovaj album, većinu pjesama po 3-4 i više puta! Druga ocjena je -5, a to je ocjena kako zamišljam da bi album trebao kotirati u trap krugovima. Zato što ne znam što bih uopće rekao kao savjet. Znaju što rade i ja im ziher nisam potreban sa svojim savjetima. Osim što bih savjetovao da, ako već snimaju rap stvar, pokušaju to napraviti bolje. Čuo sam u međuvremenu pohvalnu stvar o ovom albumu: dok većina trepera kopira američke crnce do te mjere da im uzmu cijelu stvar i pretvore u svoju, ovaj je album autorski. Većina pjesama je nova. Bar nešto. I stvarno se poigravaju različitim stilovima repanja i flowa u stvarima. Svaka čast za eksperimentiranje. Moglo je biti puno gore: da su sve stvari ovakve kakve su uslijedile od polovice albuma nadalje. Ne znam. Boli me kurac više. Trebam odmor.

Izgleda da je trap dadaizam repa. Totalna dekonstrukcija. Ne smeta mi zvuk. Čak je i zanimljiv. Inovativno je. Ne smeta mi ni stil. Također je inovativan. Smeta mi sve ovo preseravanje i kreveljenje koje uzme maha.  A najviše od svega smetaju katastrofalno banalni tekstovi. Nema nikakvog kriterija kvalitete teksta, samo i isključivo zvuk baziran na stilu, flowu i deliveryju. Uz užasnu nerazgovjetnost. Nije ni čudo da su u stanju hiperprodukcije: pišeš stvari u kojima ne trebaš baš ništa reći, možeš ponavljati i ubacivati motive Triestri banda, Šnjefka, naAči smo, Kuku$ i slične riječi, gengsta gluposti i fraze apsolutno u sve, ne moraš se držati nikakve teme. Pa možeš pisati deset tekstova dnevno na taj način. Liričko dno. Nije vrijedno ove muke preslušavanja nekome tko je 20 godina slušao i cijenio tekst, argumentaciju, razgovjetnost, stil, vještine, brzinu, dubinu, smisao, delivery, glas, flow, energiju, zvuk, stav, način života i ulogu repera u svijetu hip hopa i utjecaja na društvo. Kuku$ su sve ovo izokrenuli naopačke. Sve su uništili. Imaju kvaliteta u nekim segmentima od gorenavedenih, a imaju i nekih sasvim novih kvaliteta. Ako ste ljubitelj trapa, ne zamjerite ovu suludu recenziju jer ništa loše nisam mislio, samo ste čitali moje iskreno mišljenje. Dečki su vjerojatno kul i imaju svoju briju. Samo se vi razvalite na trap, dapače. Ionako je Kuku$ očito naAči, osvojili su nagradu HHU za grupu godine 2017., a ne bi me iznenadilo da dobiju i nagradu za album godine 2018. prema glasovima publike. Meni, doduše, glasovi publike baš ništa ne znače jer veliku publiku imaju i Connect (bez uvrede ikome, respektiram i njih kao ljude, ali stvari su im loše), a ogromnu publiku imaju i razni Joleti, Rozge, Severine, cajke i slični, pa nisam fasciniran ni pola posto jer masa uglavnom nema kriterij. Cajke cvatu u klubovima već desetljećima, dok alternativne klubove ruše i zatvaraju. Mišljenje publike, prema meni, ne znači ništa, a vjerujem da vrijedi i vice versa. Stoga, ne slušajte nikakvog recenzenta ako to volite. Nismo ni mi reperi slušali kritike drugih. Pičite po svom.

Zahvalio bih i svim frendovima s facebooka što su mi pomogli da barem otprilike shvatim trap. Da shvatim što vole u tome. Većina ljudi voli novi zvuk. Hedonizam, neopterećenost, zabavu… Ne treba biti stari prdonja koji će srati po nečemu novom samo zato što je star i ne razumije novu generaciju. One love! Kako je Target daaaavno dao fenomenalnu rečenicu: SVE JE TO HIP HOP.

KUKU$ – ANĐELI I BOMBONI album

The post Recenzija albuma KUKU$ – ANĐELI I BOMBONI appeared first on Hip Hop Unity.

Jubilarni, deseti po redu Ferragosto JAM, sam po sebi praznik je za veliku većinu slavonske svite nešto alternativnije orjentacije, a kada je ovakva prigoda da se slavi prvi dvoznamenkasti rođendan, svakako je bilo, s punim pravom opravdano, očekivati nešto više.

Gorak okus ostao je, vjerujem, u ustima većine posjetitelja zahvaćenih prošlogodišnjim uraganom koji je u potpunosti uništio treći dan devetog Ferragosta. Vremenski (bez)uvjeti nešto su protiv čega se ne može boriti čak i kada računaš s njima, pa vjerujem da su se tom mišlju u glavi vodili brojni prošlogodišnji posjetitelji koji od organizatora na kraju nisu tražili povrat novca za zadnji dan festivala na koji su imali pravo. Osobno, bilo mi je uistinu drago zbog te informacije, a razlozi zašto je tomu tako su brojni. Kao posjetitelj (možda je uživatelj dovoljno dobar izraz) Ferragosta već petu godinu zaredom, vjerujem kako se osjećaju ljudi koji pohode Ferragosto – ta obiteljski komunalna atmosfera, sveprisutni feel-good osjećaj prevladava od prve godine, svakog dana, otkako sam posjetitelj, a najteži trenutak tradicionalno je jutarno buđenje nakon posljednjeg dana, kada treba mukotrpno poći kući, a to dovoljno govori o festivalu – kada polazak kući najteže pada (neovisno o promilaži, kilometraži i drugim ažama.).

Vrijeme je, velim, polagano prolazilo, objave i press releasovi o izvođačima su se budno pratili te iako na festivalu svake godine bude izvođača koji su na festivalu bili prije dvije do tri godine, nađe se neko novo, zanimljivo ime zbog kojeg se isplati otići.

Jer, budimo realni, odnos uloženo-dobiveno po pitanju festivala kod Ferragosta je daleko najisplativiji i na strani dobivenog. Po cijenu od, ne znam točno koliko u momentu, 100-120 kuna, koliko košta festivalska ulaznica, dobivate sijaset izvođača iz svakog mogućeg žanra, po želji svakoga raspoređenih u tri dana koliko festival traje.

Tako sam i ja ove godine upecao par izvođača, počevši od Pridjeva, Bajage pa do NLV-a, poglavito Bolesne braće, Six Packa i nažalost otkazane Zdenke Kovačiček, pa mi je voljni momentum od onog početnog proljetnog „ne znam hoću li ove godine na Jezero“ do sedmog mjeseca tradicionalno porastao do „čekaj, ti ne ideš na Ferragosto?!“.

Kritički dio, uz još pokoju pohvalu, ostavit ću za kraj teksta.

I dođe taj dan, 3. kolovoz, kada MK putuje na Ferragosto. Smještanje šatora na po život opasnoj strmini (ne, najozbiljnije, spavanje sam započinjao pri gornjem vrhu šatora, da bih se svako buđenje pronašao ozbiljno nabijen na torbe koje su me jedine spriječavale da ne prevalim i sebe i šator u, u najmanju ruku, nezavidan položaj za nekog tko želi nastaviti spavanje), raspakiravanje, nanovo upoznavanje lokacije i glazbeni program je već nekako započeo nakon početno laganog tenkiranja tekućine poradi temperaturnih udara.

Vrijedi spomenuti i kako je ove godine Ferragosto pohodilo prvo veliko strano ime, izuzmemo li regionalne izvođače. Naime, braća Max i Igor Cavalera iz kultnog brazilskog metal benda Sepultura svečano su ‘otvorili’ festival uz domaće sastave Merrow i She Loves Pablo izvodivši pjesme sa veličanog albuma Roots iz 1996. Premda je ovaj koncert organiziran neovisno o festivalu, u suradnji Dostave zvuka (organizatora Ferragosta) sa Los Angeles Agencyjem, predstavljao je svojevrsno ovogodišnje otvorenje festivala. Dovođenje stranih imena, pa iz bilo kojeg žanra, je odluka koju uvelike podržavam i nadam se da će se taj trend nastaviti i u 11. izdanju – strana imena su možda nikad više potrebnija jer se dosad na Ferragostu već izrotirala velika većina regionalnih imena vrijedna gledanja i slušanja.

Kako pišem za specijalizirani hip-hop portal, preskočit ću podrobnije opisivanje vanžanrovskih izvođača, pa dalje preskačem na Remi i njen Elemental.

Moram reći kako mi je bilo iznenađenje da praktički veća masa ljudi bude prisutna na setu zagrebačkog sastava negoli recimo na koncertu Bajage koji je potom uslijedio.
Unatoč velikom poštovanju kojeg kao glazbofil gajim prema Elementalu, moram reći kako sa obožavateljske strane nisam nešto najjači Elementalac te da mi je ovaj koncert na jezeru, nisam siguran ali mislim da je tako, prvi u životu što se tiče Elementala. Unatoč tome, i za moje pojmove obiman dio tekstova pjesama i sam znam, što zbog airplaya na radiju, što zbog raznoraznih puštanja u svakojakim društvima, jer Elemental jeste jedan od takvih bendova kojeg možete pustiti u raznim društvima.

Naravno, veliki je sing along nastao za vrijeme nekih najvećih iz plejade benda – Iz dana u dan, Priroda i društvo, Prokleta ljubav kao i hit sa posljednjeg albuma Tijelo – Goli i bosi te druge.
Remi i Shot iznimno su uigrani sa bendom, što ne čudi obzirom na punoljetan staž, a nastup na jezeru bio je sasvim zadovoljavajuć za sve koji su ih čekali od trećeg dana prošlogodišnjeg izdanja.

Nije to bilo to što se tiče rapa za prvi dan – naime, sa već sat vremena zakašnjenja, jer otkidalo se od svačijeg nastupa 5-15 minuta, red je došao na Kandžiju i Gole žene.

Rekao bih jedan rutinski dobar nastup ovog domaćeg crossovera Beastie Boys meets RATM. Kandžija Rimokatolik imao je na sebi dres NK Osijeka (uz prezime Osjekanović) koji je ostvario povijesnu pobjedu u Europskoj ligi, pobjedivši nizozemski PSV 1:0 (što je također uveliko obilježilo i uljepšalo atmosferu među ljudima na jezeru), a istu razinu lokalpatriotizma iskazao je i frontmen punkera iz Debelog Precjednika – Tin Kovačić Koca, koji je zajedno sa bendom brzinski nakon nastupa hitao prema Osijeku kako bi svjedočio povijesnoj utakmici.

Nego, što se tiče Kandžije i Golih žena, jedan sasvim solidan nastup u pi(j)ano tempu, kako za aktere čini mi se, tako i za velik dio publike, priveden je kraju negdje prije 4 iza ponoći, uz konfete i takve stvari, a da smo ostali uskraćeni za neku njihovu uspješnicu – nismo. Duge Kandže, Kruva, masti, paprike, Traktorom me dovezli, limuzinom odvezli, Đuro, Bic, Hž, Donji Miholjac, zajedno sa uvodnom Nema labavo provozali su nas kroz ovaj koncert, koji je završen neobično – uz pjesmu Neka cijeli ovaj svijet na razglasu, nakon čega su Osjekanović i ekipa pozdravili prisutne i tako prvi dan u slavljeničkoj atmosferi priveli kraju.

Drugi dan krio je za sobom novu dozu prokletstva.

Već za vrijeme nastupa beogradskog Repetitora dolazi do kvara na lokalnoj trafostranici i Jezero ostaje bez struje na sat vremena. Okej, popravak je uslijedio što je brže mogao, barem se nadam, ali prekid koncerta Pipsa, iz istog razloga, nikako nije trebao označavati kraj dana u očima mnogih, ali tako se nažalost ispostavilo i mrak je ubrzo progutao cijelo Jezero, skroz do ujutro, kada se kvar sanirao.

Trebao sam vam tako prenijeti dojmove sa koncerta Bolesne braće koji me zasad još uvijek u životu maši, kao i sa Bad Copyja koji me srećom ovog puta omašio (volim ja njih, da me krivo ne shvatite… samo mi je potrebno jedno dvije godine odmora nakon pohođenja 15-20 njihovih koncerata u zadnjih par godina). Podčinjen atmosferom, koja je nekih dobrih par sati bila nešto zategnutija i lagano spušten od svega, potpuno sam zaboravio da je i zagrebački KUKU$ trebao nastupiti na DobroJutro stageu, pa sam se do ranih jutarnjih sati zabavljao sa svojim timom cirkusanata uz jezero. Iako sam kasnije dobio informaciju da su KUKU$ovci acapella izvodili svojih par stvar bez pratnje instrumentala, za što im se treba odati posebna počast.

Što se tiče nestanka struje, mogu shvatiti da se radi o još jednoj vrsti nepredviđene okolnosti, više sile ili slično… Vjerujem, s druge strane, da treba imati razumijevanja i za posjetitelje i za organizatore.

Prvo, kada ste posjetitelj i dođete na konto jednodnevne ulaznice na Ferragosto u petak – koji se otkaže jer se dogodi nestanak struje, sasvim je razumljivo da će u vama vladati razočaranje, bijes, ili neka treća negativna emocija. Pogotovo ako prilika da čujete neke izvođače nepovratno propadne jer su zauzeti za sutradan, subotu, kao što je recimo bio slučaj sa Bolesnom braćom.

Međutim, iz perspektive organizatora, zasigurno ni sam ne bih htio da mi se dogodi ovako nešto, pa bih iz tih pobuda razmišljao o nekoj vrsti Plana B. Koji je u ovom slučaju bio zamjenski agregat ili nešto treće. Ono što brojni ne razumiju je da se u ovoj dilemi raspravlja o sljedećem – ili ću kupiti agregat(e), ili ću platiti Bajagu (primjer) da se ljudi zabave i nadati se da struje neće nestati. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo i drugi dan je djelomično otkazan. Ono što ja mogu, kao petogodišnji ferragostaš reći, je to da se nadam kako ovi pehovi zadnje dvije godine neće utjecati na mentalitet većine dosadašnjih posjetitelja te da će i nagodinu biti dovoljno ljudi da se ovo slavnosko slavlje, piknik ili Zrće – bezuvjetno nastavi i na 12. godinu.

Treći dan, subota, nije donijela pretjeranu eksploziju rap glazbe pa tako vrijedi zabilježiti samo nastup Krankšvestera uz Sajsi MC.

Ustvari, Sajsi MC nastupala je zajedno sa sestrom Tijanom nešto prije Krankšvestera, uz tradicionalno provokativne performanse i izvedbe njenih poznanica Nadrkano hodanje, Došla sam da dam ili Antifa kučke dok su uz osječko-zagrebački duet čelavih (uz DJ Olivera) izvedene pjesme Liz Taylor i Sasha Grey.

Dvojac potonjih potom je privatizirao binu kako bi s pravom zatvorio jubilarno izdanje, a obzirom na dobar dio nastupa, to im je uvelike uspjelo. Vezale su se tu dobro poznate stvari sa prva tri albuma, ali kap je prelila ona koja savršeno služi za zatvaranje – elektro-narkomanski hit Gaber, uz milijardu konfeta i tih slavljeničkih gluposti. Opet nisam posvjedočio liveu te pjesme jer se šetalo uz jezero, od stagea do stagea, pa sam ponešto popratio nastup vinkovačkog MC-a Sikyja koji je bacao B2B sa sugrađaninom Ivanom Krpanom, nakon što je dozu drum ‘n’ bassa prisutnima pružio Filip Motovunski.

Ferragosto se po načelnoj vokaciji festivala vrhunske zabave, cjelodnevnog kupanja, ljenčarenja i zafrkancije, prijateljske atmosfere i vedrih ljudi nimalo nije promijenio od prve godine kad sam ga pohodio, pa se nadam da će tim istim smjerom nastaviti i dalje, uz izostanak ovih pehova i nepotrebnih otegotnih okolosti koji tjeraju ljude dalje od Orahovice. Pozdravljam dolazak stranih imena, jer osobno mislim da će ona ubuduće biti temelj za moju odluku o ponovno odlasku na Ferragosto, kao i što mi je drago da je festival u velikom omjeru smanjio redove za cugu i hranu uvođenjem beskontaktnih kartica (kartičica na festivalskoj narukvici) kao sustavom plaćanja na festivalu.
I da, jedna kritika za kraj, kad se već dotičem tih beskontaktnih narukvica… Bio sam na više festivala na kojima je taj princip funkcioniranja, ove godine na jednom na kojem je također Addiko banka glavni sponzor (SeaStar festival u Umagu) i nisu mi jasne dvije stvari, kao ni mnogim drugima – zbog čega je iznos početne uplate 30 kuna i zbog čega je taj iznos na računu na koncu nepovratan, ostaje nepoznanica. Osobno sam doživljavao da je maksimalno 10 do eventualno 20 kuna, ali da se ti novci obično vrate na kraju. Mala mrlja na račun festivala, za koju se nadam da će se regulirati do idućeg izdanja. Ili da će se barem onda festivalska cijena povećati, što će i dalje festival činiti najdostupnijim u regiji.

Do čitanja, odnosno, do idućeg Ferragosta. 1 i 1 nisu dva već 11.

Autor teksta: Marko Kaselj
Fotografije: Samir Cerić Kovačević, Filip Bušić

The post Raport: Tradicionalno vrhunska zabava i nestanak struje obilježili jubilarni deseti Ferragosto JAM appeared first on Hip Hop Unity.

Upad: 19+

15kn < 00:30h < 25kn

FB event

The post Dođite na Triestri party povodom izlaska mixtapea “Gram Turizlo”! appeared first on Hip Hop Unity.

Tracklist:

01. Blade Garcer
02. Blistam
03. Tenkovi i Zolje feat. Riđi Riđ
04. Piramida Sisa
05. Shabalin feat. Kardež & Yula Beatbox
06. Panduri
07. Vaga Digitala
08. After feat. High5 & Goca RIP
09. Okej feat. Hiljson Mandela
10. Kapo

The post VRH & Oreb – Neonka (Album) appeared first on Hip Hop Unity.

Trap snage Hrvatske i Srbije su udružile snage i napravile novu bombu!!!

Prod. by Iso Miki, Strapazoot, Priki

The post KUKU$ x FOX – Bez Brige (Audio) appeared first on Hip Hop Unity.

Video produkciju odradio je Scante.

The post KUKU$ – Pusti me na miru (Official Video) appeared first on Hip Hop Unity.

Hvala svima koji su došli i nadamo se da ste uživali koliko i mi i flexali s nama jer je zezanje bilo stvarno na visokoj razini.

Ne brinite se i vi koji niste bili tamo jer vam donosimo dašak atmosfere sa jučerašnjeg velikog eventa.

YOUTUBE VIDEO PLAYLISTA

FACEBOOK ALBUM SLIKA

Cijela večer je bila nevjerojatna, ali jedan događaj se istaknuo više od drugih. (Hint: pogledajte video part 6, negdje oko 3. minute)

The post KUKU$ Klan – promocija mixtapea „O KUKU$IMA SE NE RASPRAVLJA“ @ Tvornica Kulture, 12.06.2015. appeared first on Hip Hop Unity.

DOWNLOAD: https://www.mediafire.com/?blbvx609cs…

BEAT: Harry Fraud – Kenny Powers
STUDIO: triestri
MIX & MASTER: Rade Ulica

The post triestri (KUKU$ feat High5) – Epilepsija [Audio] appeared first on Hip Hop Unity.